MOJA VODILJA KROZ MISAO 

Nikolaja Aleksandrovič Berđajeva

Upoznajte jednog egzistencijalstu fantastičnog filozova ruskog sa Balkanskog načina razmišljanja. Odnosno potpuno neBALKANSKOG razmišljanja. Jer čovek nažalost u ovom kraju u ovom vremenu se ne pita i ne prolazi agoniju zašto živi koja je svrha itd. Misli da ne prolaz, ali svaki dan šta god radio pokušava da da odgovor na ova pitanja, ko sam ja, gde idem, koja je svrha... Pročitajte zanimljiv tekst koji sam napisao. i dajte svoje komentare, biću oduševljen da ih čujem. 

BERĐAJEVA MISAO

Nikolaj Aleksandrovič Berđajev je rođen u Kijevu 18. Ožujka 1974 u aristokratskoj obitelji. Majka mu je bila polufrancuskinja a otac Rus. Pohađao je vojnu školu iz koje je bio izbačen zbog nedovoljne ocijene iz vjeronauke. Godine 1894 se upisuje na univerzitet u Kijevu, gdje tamo postaje marksist i biva izbačen četiri godina kasnije sa univerziteta. Godine 1904 ženi se sa Lidijom Trušef, i seli se u Petrograd, glavni grad i centar intelektualne i revolucionarne aktivnosti. Za vrijeme svojega života više puta biva prognan i hapšen i osuđivan na zatvorske kazne. Dva puta za vrijeme carske Rusije boravio je u zatvoru i jedanput je bio privremeno prognan u unutrašnjost Rusije i dva puta za vrijeme boljševizma. Jednom prilikom je t jedan dana proveo u zatvor Čeka gdje ga je ispitivao sam F. E. Đeržinski[1] – načelnik ČEKA-e.[2] Odlukom Sovjetske vlade 1922. Berđajev, zajedno sa ženom i sa mnogim piscima i filozofima biva prognan iz Rusije pod prijetnjom da će biti streljani ako se budu pojavili na njenim granicama. Neko vrijeme boravi u Berlinu, a zatim u Parizu i na jugu Francuske. Univerzitet u Cambridge-u mu 1947. Godine dodjeljuje doktorat teologije honoris causa.

U Klamaru kod Pariza 1948. Godine umire Berđajev za svojim pisaćim stolom.

Berđajeva filozofija je temeljno filozofija personalizma. Berđajev nikada nije bio filozof akademskog tipa, i nikada nije htio da filozofija bude apstraktna i udaljena od života, te je njegovo mišljenje nije "knjiško". Iz tog razloga možemo ga smjestiti u filozofe čije mišljenje pripada tipu egzistencijalističke filozofije. Proturječnosti koje se mogu naći kod njega su više izraz duhovne borbe, koje su na kraju krajeva, kako tvrdi sam Berđajev, utisnute u samom postojanju. Egzistencija je proturječna. Osoba je nepromjenjivost u promjeni. To je za Berđajeva jedno od suštinskih određenja osobe – proturječnost tj. nepromjenjivost u promjeni. Budući da se ova proturječnost ne može ukloniti sve do svršetka svijeta, mišljenje se mora osloniti na eshatološku perspektivu, te na taj način eshatološka perspektiva osvjetljava mišljenje unazad i rađa proturječnost i paradoksalnost unutar svijeta. Na kraju bez eshatološke perspektive nijedno naše mišljenje nema oslonca te je kao takvo nesigurno i slabo.

Berđajev u svojoj filozofiji ima nešto blisko sa Kantom posebno Kantov dualizam, Kantovo razlikovanje kraljevstva slobode i kraljevstva prirode, Kantovo učenje o slobodi inteligibilnog karaktera i Kantov voluntarizam, kao i njegovo gledanje na svijet pojava kao na svijet različitosti od onog istinskog svijeta. Berđajeva misao je također bliska i sa Schopenhauerom. Posebno njegovo razlikovanje volje i predstave ili Schopenhauerovo učenje o objektivaciji volje u prirodnom svijetu, koja ne stvara istinski svijet – Schopenhauerov iracionalizam. Berđajev je sa druge strane pored nekih bliskosti sa ovim filozofima ozbiljno kritizirao i razotkrivao manjkavosti ovih filozofa. Kod Kanta neprevaziđiva greška je da u Kantovoj filozofiji gotovo potpuno izostaje kategorija duha. Dok, potpuno strano od Berđajeve misli je Schopenhauerov antipersonalizam. U usporedi sa drugim filozofima savršeno su tuđi Berđajevoj misli i monalizam, evolucionalizam i optimizam Fichtea, Schekllinga i Hegela, njihovo shvaćanje objektivacije duha, univerzalnog JA, uma u svjetskom i povijesnom procesu, naročito Hegelovo učenje o samootkrivanju duha i njegovom kretanju prema slobodi u svjetskom procesu, o nastajanju Božanstva. Sa te strane Berđajev tvrdi da je Kantov dualizam i Schopenhauerov pesimizam bliži istini.

Prvobitne podsticaje za odnos prema socijalnoj stvarnosti i za moralne ocijene svijeta Berđajev je dobio od L. Tolstoja. To da u temelju civilizacije leži nepravda, da je u povijesti sadržan prvotni grijeh, da je cijelo okolno društvo izgrađeno na laži i nepravdi, povezano je sa L. Tolstojem. Ova Tolstojeva pobuna protiv laži svih socijalnih odnosa među ljudima, prožela je Berđajeva još od svoje mladosti. Možemo reći da ga je baš ta misao, doduše malo konkretizirana socijalnim problemima dovela do K. Marxa u studenskim danima. Iako se nije baš najbolje snašao među marksistima jer je pokušao da sjedini svoju idealističku filozofiju s marksizmom u socijalnim pitanjima ipak je sa druge strane priznavao mnoga materijalistička shvaćanja povijesti. Temeljna stvar koju nije mogao priznati kod marksista i komunista je pitanje istine. Istina u marksizmu, komunizmu, se ne može otkriti individualnom čovjeku, tako da čovjek ne smije insistirati na svojoj istini već istina je ono što se rađa u revolucionarnoj proleterskoj borbi i služi pobjedi proletarijata. Istina, dakle, povezana sa najočiglednijim činjenicama postaje laž ukoliko ona šteti pobijedi proleterske revolucije, dok je Berđajev tvrdi u svim svojim djelima da istina ničemu ne služi – njoj služe. Iako se Berđajev suprotstavljao ovoj strani marksizma[3] u ime personalizma[4], i dalje je nastavljao smatrati pravednim socijalne zahtjeve marksizma.

Ogromni značaj za Berđajev duhovni život je imao F.M. Dostojevski, posebno pronicanje u legendu o Velikom Inkvizitoru. Moglo bi se reći da je Berđajev upravo radi Velikog inkvizitora prihvatio Kristov lik i postao kršćanin.

Na kraju dolazimo do ove knjige, knjige "čovjekovo ropstvo i sloboda". Ovu knjigu je Berđajev posvetio borbi protiv čovjekovog ropstva. Filozofija ove knjige je svjesno osobna, u njoj se govori jedino kroz viđeno i proživljeno, u njoj filozofira konkretan čovjek, a ne svjetski um ili svjetski duh. Ova knjiga je filozofska i predstavlja, prije svega, duhovnu reformu.

I POGLAVLJE

Prvo poglavlje ovog filozofskog djela govori o čovjeku kao osobi.

Čovjek proživljava agoniju i hoće znati tko je on, odakle je došao i kuda ide. Čovjek drugim riječima, želi upoznati samoga sebe. On to može, i to čini na dva načina: odozgo i odozdo: odozgo iz svoje svjetlosti, iz božanskog načela u sebi i odozgo iz svoje tame, demonskog načela u sebi. Dakle, iz ovoga vidimo da je čovjek dvojno i proturječno biće, bogopodobno i zvijeripodobno, visoko i nisko, slobodno i ropsko, sposobno za podizanje, za veliku ljubav i za žrtvu i za veliku surovost i neograničeni egoizam. Ovo znači da je čovjek palo biće, ali i biće koje se muči s tim padom i koje želi da ga prevlada. Čovjekova osoba je dakle, inficirana bolešću prvotnoga grijeha, pridavljena, ali ne i udavljena. Upravo osoba, jer ne nalikuje ninašto, niti se ne može usporediti ni sa čim u svijetu, dokazuje da svijet nije samodovoljan. Zbog toga čovjeka kao osobe ne poznaje biologija niti sociologija jer čovjek kao osoba nije dijete svijeta, već je drukčijeg porijekla. Čovjek je osoba ne po prirodi već po duhu. Po prirodi je on jedino individuum. To je temeljni princip osobe. Osoba je jedinstvena i neponovljiva i kao takva nije dio i ne može biti dio bilo kakve, makar i ogromne cjeline, čitavog svijeta. Osoba je usmjerena ka beskonačnom sadržaju, tj. ulazi u beskonačnost i pušta u sebe beskonačnost. U ovome se ogleda proturječnost osobe jer je ona sjedinjenje univerzalno-beskonačnog i individualno-osobnog. Iz tog razloga osoba nije dio univerzuma, dapače, univerzum je dio osobe, njeno svojstvo. Nadalje iz ovoga slijedi da osoba nije biološka ili psihološka kategorija, već etička i duhovna. Ali osoba nije isto što i duša.

U čovjeku je nužno razlikovati dubinsko i površinsko "ja". Površinsko "ja" je kadro za komunikaciju, ali nije kadro za općenje (odnos, relacija). Površinsko "ja" može biti veoma socijalizirano, racionalizirano, civilizirano ali nije osoba u čovjeku, ono može biti čak i nakaza čovjekovog lika.[5]

Za Berđajeva je isto bitno reći da je za njega osoba uvijek subjekt, subjekt među subjektima i njeno pretvaranje u objekt u stvar znači smrt. Također ni Bog, za Berđajeva nije objekt već subjekt tj. osoba s kojom se uspostavlja egzistencijalni odnos, budući da je osoba apsolutno egzistencijalno središte. Svaka objektivacija čovjeka je ne-osobnost, ne-osoba budući da se izbacuje čovjeka u determinirani svijet, dok osoba nije od svijeta, prirode, već od duha.

Osoba kao egzistencijalno središte pretpostavlja srce za patnju i bol. Osoba ne samo da je kadra da iskušava bol, nego je osoba u određenom smislu – bol. Postojanje osobe predstavlja slobodu. Otajstvo slobode je ustvari otajstvo osobe. Samoostvarenje osobe pretpostavlja suprotstavljanje, zahtjeva borbu protiv porobljavajuće vlasti svijeta, nepristajanje na konformizam sa svijetom. Svako pristajanje na rastvaranje u svijetu može da umanji ovu bol, i čovjek lako na to pristaje. Drugim riječima pristajanje na ropstvo umanjuje bol, a nepristajanje uvećava bol. Sloboda rađa patnju, jer da bi čovjek bio slobodan mora umrijeti sebi. Odricanjem od slobode patnja se može umanjiti.

Nadalje čovjek želi, i sa jedne strane mora, da izađe iz zatvorene subjektivnosti i to čini na dva načina. Prvi način je otuđenje tj. čovjek izbacuje sebe u svijet objekta gdje osoba sebe ne može pronaći, jer se nalazi u vlasti determinacije, u carstvo ne-osobe, a drugi način je transcediranje sebe, u kome se dešava ostvarenje osobe u čovjeku, jer ostvarenje osobe u čovjeku je neprestano transcendiranje. U ovom drugom načinu se dešava egzistencijalni susret sa Bogom, s drugim čovjekom, s unutarnjim postojanjem. To nije put objektivnih kontakta, nego egzistencijalnih dodira. Na kraju transcendiranje u egzistencijalnom smislu jeste sloboda i pretpostavlja slobodu, to je čovjekovo oslobođenje od robovanja samom sebi.

Da bi se došlo do shvaćanja čovjeka kao osobe moralo je prethoditi saznanje Boga kao osobe[6], upravo zbog toga što je proturječnost čovjekovog postojanja ta da je čovjek stvar tjelesnog svijeta koja u sebi nosi lik Boga. Nadalje Berđajev ustanovljuje jasnu razliku između individuuma i osobe. Individuum spada u naturalističku, biološku, sociološku kategoriju. Individuum se dakle karakterizira i kao dio podčinjen cjelini i kao dio koji se egoistički samopotvrđuje. Individuum je dakle, povezan sa materijalnim svijetom. Individuum se rađa od oca i majke, ima biološko porijeklo determiniran je rodovskim i socijalnim nasljeđem. Drugim riječima nema individuuma bez vrste i nema vrste bez individuuma. Dakle, individuum je povezan s materijalnim svijetom i hrani se njime, ali kao takav nije univerzalan, nema univerzalan sadržaj, dok je čovjek mikrokozmos, a univerzum nije svojstvo individuuma. Čovjek je isto tako osoba a s osobom je povezana ideja čovjeka, njegovo pozivanje u svijet – to je temeljno za Berđajev pogled na osobu. Osoba nije naturalistička, nego duhovna kategorija. Osoba nije nedjeljiva, u odnosu na neku cjelinu, kozmičku, rodovsku ili socijalnu. Osoba je slobodna i neovisnost čovjeka u odnosu na prirodu, društvo, državu, nije tek egoističko samopotvrđivanje, nego nešto suprotno[7]. Personalizam ne označava egocentričnu izolaciju poput individualizma. Osoba se rađa u rodovskom kozmičkom toku, ne rađa se od oca i majke, ona proishodi od Boga, ona je iz drugog svijeta; ona svjedoči o tome da je čovjek točka presijecanja dviju svjetova da se u njemu zbiva borba duha i prirode, slobode i nužnosti, neovisnosti i ovisnosti. Dakle, čovjek je biće koje pripada ne jednom, nego dviju svjetova. Zbog toga je personalizam dualistička a ne monoistička filozofija.

Postojanje osobe pretpostavlja postojanje nadosobnih vrijednosti. Nema čovjekove osobe ukoliko nema bića koji stoji iznad njega – Boga. Ali postoji problem povezan s pojmom Boga, s idejom Boga koja je formirana putem objektivizacije. Jer ako Boga objektiviziramo dobit ćemo idola. Jednako netočno bi bilo reći da je Bog univerzalan i da je Bog individualan. Jer Bog se ne nalazi na planu objektivizacije nego na egzistencijalnom planu. Zato odnos između čovjeka i Boga ne nalikuje ničemu uzetom iz svijeta objekta, jer Bog postoji kao egzistencijalni susret i odnos između čovjeka i Boga mora biti odnos egzistencijalnog susreta, kao transcendiranje, i u tom susretu Bog je osoba. Ali ovaj odnos osobe prema osobi pa makar i najvišoj – Boga ne smije biti odnos sredstva i cilja jer kada "bog", tj. nadosobne vrjednosti preobraćaju osobu u sredstvo, onda to znači da je čovjek zapao u idolopoklonstvo. Zato je fascinantno da svako učenje koje unižava čovjeka istovrjemeno unižava i Boga i obrnuto. Bog-osoba ne želi čovjeka nad kojim On gospodari i koji je dužan da ga proslavlja, nego čovjeka-osobu koji odgovara na njegov poziv i s kojim je moguće općenje ljubavi. Da bi se to ostvarilo potrebno je da svijest, koja nastaje u odnosima "ja" i "ne-ja", izađe iz "ja" i uputi se prema "ti". Samo tako može doći do ovog nutarnjeg općenja ljubavi osobe sa osobom tj. samo se tako čovjek ostvaruje kao osoba. Ali ovdje postoji jedan problem: egocentrizam. Egocentrik je čovjek koji je zatvoren u "ja" to je samozatvorenost i usredsređenost na sebe, nemogućnost da se izađe iz sebe i to je prvotni grijeh koji smeta da se ostvari punina života osobe. Osoba je "ja" koja izlazi prema "ti" koje je drugo "ja" tj. druga osoba, nije objekt. Sa objektom dakle, nije moguće ući u odnos jer nije osoba. Egocentrik gleda "ti" ne kao osobu nego kao objekt on ne može izaći iz "ja" prema "ti" jer je rob[8]. Relacija, u egzistencijalnom svijetu ne poznaje objekte, i zato ove relacije označavaju čovjeka koji je oslobođen od ropstva. Egocentrizam označava dvostruko ropstvo: robovanje samom sebi i svom sebeljublju, i robovanje svijetu koji je egocentrik pretvorio u objekt te je zato njegov odnos prema svemu što je "ne-ja" ropski jer on poznaje "ne-ja" (koje je objekt, nije osoba) ali ne poznaje drugo "ja",, ne poznaje "ti", ne poznaje slobodu u izlaženju iz "ja", a ne poznaje, jer je rob. Njegov odnos, relacija, općenje, nije slobodno. Sloboda osobe u ovom smislu, određuje odnos osobe prema Bogu. U ovom skrivenom unutarnjem odnosu osobe sa Bogom, osoba crpi snagu za slobodan odnos prema svijetu i čovjeku. Sloboda osobe je dužnost, ispunjene poziva, odgovor na Božji poziv. Čovjek je dužan da bude slobodan, on ne smije biti rob, zato što je dužan da bude čovjek. Takva je volja Božja. Ali sa druge strane čovjek voli da bude rob i ističe pravo na ropstvo, koje mijenja svoje oblike. Upravo je ropstvo pravo koje čovjek zahtjeva. Sloboda dakle po Berđajevu ne smije biti dekleracija ljudskih prava već dekleracija čovjekovih obaveza, jer čovjeku je dužnost da bude osoba i on se ne smije odreći ove obaveze i dužnosti. Može se odreći života, i ponekad smo obavezni da se odreknemo života, ali ne i osobe, ne i čovjekovog dostojanstva, ne slobode s kojom je povezano to dostojanstvo. Iz tog razloga osoba pretpostavlja askezu[9], tj. duhovno vježbanje, neslaganje i nemiješanje s indiferentnim silama, koje su unutar čovjeka i u okolnom svijetu, to na kraju znači slušati nutarnji glas, glas Božji. Askeza je borba osobe protiv ropstva i samo u tom smislu ona je dopustiva. Dakle, askeza nikako nije pokornost i poslušnost, ona je nepokornost i neposlušnost osobe[10], ispunjenje svoga poziva, odgovor na Božji poziv. Ali isto tako askeza može preći u ropstvo, što se je ne tako rijetko događalo, ali u tom slučaju osoba mora se je odreći i boriti se protiv nje istinskom askezom.

Da bi smo razumjeli čovjeka kao osobu moramo gledati Boga kao osobu i obrnuto. To se dešava jer je u čovjeku utisnut Božanski lik, a isto tako možemo reći i u Bogu je utisnut čovječji lik (Isus Krist)[11]. Ali ako je Bog osoba a osoba je egzistencijalno središte u kome se nalazi srce za patnju i radost i osoba je osoba samo ukoliko ima ovo srce, onda mu je svojstveno patnja, stradanje, onda u njemu postoji tragično načelo.[12] Drukčije Bog nije osoba, nego neka apstraktna ideja, ili suština, biće eleaćana. Sin Božji pati, ne samo kao čovjek nego i kao Bog. Bog dijeli i ljudska stradanja. Bog žudi za svojim drugim, za uzvraćenom ljubavlju. Bog nije apstraktna ideja, nije apstraktno biće izgrađeno kategorijama apstraktne misli. Bog je biće, OSOBA. [13] Jer ukoliko se Bogu pripisuje sposobnost ljubavi, onda mu mora biti pripisana i sposobnost patnje.

Najveći užas čovjek osjeća pred smrću. Postoji smrtna tuga, tuga smrti. Smrt je tragična upravo za osobu, za druga bića koja nemaju osobu ova tragedija ne postoji. Smrt je za osobu najveći paradoks. Osoba ne može biti pretvorena u stvar, i to pretvaranje čovjeka u stvar, koje zovemo smrt, ne može se primijeniti na osobu. Tragedija smrti je prije svega tragedija rascijepa čovjeka[14], gubljenja cjelovitosti. Ali smrt ima i pozitivnu smisao za osobu. Izlazak osobe u puninu vječnosti pretpostavlja smrt, katastrofu, skok preko bezdana. Zbog toga je strepnja, to je strepnja pred transcendentnom vječnošću.

Osoba je biće koje voli i biće koje mrzi koje osjeća eros i anti-eros, biće agonije. Osobe nema bez strasti. Ljubav je na kraju put realizacije osobe. I tako postoje dva tipa ljubavi: uzdižuća ljubav i unižavajuća ljubav, ljubav erotska i agapska ljubav. U uzdizanju i unižavanju osoba ostvaruje sebe. Eros je uzdižuća ljubav koja nije ljubav prema konkretnim živim bićem, to je ljubav prema ljepoti, prema vrhovnom dobru, prema božanskom savršenstvu, to ispunjenje uskraćenog bića, obogaćivanje siromašnog bića. Ovaj element određuje ljubav muškarca i žene ali se miješa i sa drugim elementima. Spolnost je uskraćenost i ona rađa čežnju za ispunjenjem, kretanje ka potpunosti koja se nikada ne dostiže. Tragedija ljubavi je povezana s konfliktom ljubavi prema konkretnom biću čulnog svijeta, i ljubavi prema ljepoti svijeta ideja jer nijedno konkretno biće ne odgovara ljepoti svijeta ideja. Eros postoji u svakoj ljubavi koja bira, ona je u ljubavi prijateljstvu, prema otadžbini, čak i u ljubavi prema filozofiji i umjetnosti. Karikativna (agape) ljubav je naprotiv silaženje, ona ništa ne traži za sebe, za svoje obogaćenje, ona daje, žrtvuje. Prva ljubav zahtjeva uzajamnost, dok druga vidi drugoga u "bogoostavljenosti" u tami, u stradanju, u jurodivosti. Problem kod jedne i druge ljubavi što može biti bezosobna. Bezosoban eros može biti usmjeren na ljepotu i savršenstvo, umjesto na konkretno biće, neponovljivu osobu. Tako isto i agapska i karitativna ljubav može biti usmjerena na bližnjeg ali koji nije osoba a koji pati i koji mu treba pomoć. Tako možemo dobiti isključivo erotsku ljubav koji sadrži u sebi demonski i rušilački element, i isključivo karikativnu ljubav – unižavajuću, silaznu ljubav koja sadrži u sebi element ponižavajući za dostojanstvo drugog čovjeka. U ovome je problem ljubavi, da može postojati ljubav koja ne uključuje osobu. Ono što ovim ljubavima daje pravu dimenziju i ako tako možemo reći osobljuje ih, je Kršćanstvo. Kršćanska ljubav nije apstraktno duhovna, ona je konkretno duhovna, duhovno-duševna, povezana s cjelovitosti osobe. Ona karikativnoj ljubavi daje preobražavajuću moć jer može biti usmjerena preko Krista na sve, na čitavi svijet koji pati. Ona također ljubavi – eros daje istinitu dimenziju oslobađajući osobe od otuđenosti jer briše konflikte koje se stvaraju uslijed neusuglašenosti između konkretnog bića i ideje o tom biću.

Drugi problem osobe povezan je sa problemom genijalnosti. Genijalnost nije isto što i geniji.[15] Lik Božji u čovjeku je genijalan, ali ta genijalnost može biti skrivena, prigušena, zamračena. Iz tog razloga nijedan čovjek ne može biti utjelovljenje i personifikacija zla, zlo u njemu je uvijek djelomično.[16] Zbog toga ni o kom čovjeku se ne može donijeti konačni sud jer čovjek kao cjelovita osoba ne može biti zločinac, ne smijemo se njemu obraćati kao utjelovljenju zločina, on ostaje osoba, u njemu je lik Božji.

Berđajev u drugom djelu prvog poglavlja uviđa tri čovjekova stanja, tri strukture svijesti, koje se mogu označiti kao "gospodar", "rob", i "slobodan čovjek". Gospodar i rob ne mogu postojati jedan bez drugog. Slobodan čovjek pak postoji sam po sebi. Svijest gospodara je svijest postojanja drugoga radi sebe. Svijest roba je postojanje sebe radi drugoga, dok svijest slobodnog čovjeka je svijest postojanja svakoga radi sebe, ali koji slobodno izlazi iz sebe i prema drugima i prema svima. Svijet roba je otuđenje duha od samoga sebe. Eksteriorizacija je izvor ropstva. Sloboda, pak je interiorizacija. Ropstvo uvijek znači otuđenje[17]. Ukidanje ropstva jeste prekidanje objektivizacije – otuđenja. Isto tako i volja može biti ropska ili slobodna. Volja za moć je uvijek ropska volja. Krist je npr. imao slobodnu volju jer je bio slobodan od svijeta, najslobodniji među ljudima. On vezuje jedino ljubavlju. Krist je govorio kao onaj koji je imao vlast ali nije imao volju za moć, za vlast i nije bio gospodar. Čovjekov pad se najbolje izražava u čovjekovim tiranskim sklonostima. Čovjek je tiranin ne samo iz mržnje nego i iz ljubavi. Ljubomora je manifestacija tiranije u obliku patnje. Ali čovjek je ipak najviše tiranin prema samome sebi. On nad sobom vrši tiraniju lažnim osjećajem krivice, lažnim vjerovanjima, sujevjerjem, mitovima ili pak raznim strahovima, bolesnim kompleksima ili zavišću i samoljubljem. Bolesno samoljublje je najveća tiranija. Čovjek nad sobom vrši tiraniju zbog vlastite slabosti i vlastitom ništavilu, kao i zbog žudnje za moći i veličinom. Svojom porobljavajućom voljom čovjek porobljava ne samo drugog nego i sebe. Tiranin, vođa gomile nalaze se u istom takvom ropstvu kao i gomila, upravo zbog toga što on ne može postojati izvan gomile, izvan roblja nad kojim gospodari. Tiranin je proizvod masa koje pred njim osjećaju strah. Uglavnom porobljavanje se vrši nasiljem. Volja za moć, imperijalna volja, se manifestira u nasilju. Postoje više oblika nasilja. Osim onog tjelesnog, postoji i puno neprimjetnih, tajnih oblika nasilja kao psihološko nasilje, to je na primjer nasilje medija, itd. Onda drugo naselje je nasilje vlasti novca. Novac daje neovisnost dok njegovo odsustvo stavlja u ovisnost. To je nasilje u kojem se čovjeka stavlja u ropstvo ne direktno nego tako što stavlja čovjeka u materijalno ovisan položaj, gdje se čovjek nalazi pod prijetnjom gladi od smrti i time je čovjek lišen slobode. Ali i onaj koji ima novac nalazi se u ropstvu, podčinjava se neprimjetnom nasilju - Mamunovom carstvu. Tako vidimo da se ropstvo prikrada čovjeku sa svih strana a borba za slobodu predstavlja suprotstavljanje. Slobodan čovjek je biće koje upravlja samim sobom, a ne kojim se upravlja, nije tu u pitanju samoupravljanje društva i naroda, nego samoupravljanje čovjeka koji je postao osoba. Transcendentnost Boga je sloboda Boga od svjetske nužnosti, od svakog objekta, i to je izvor čovjekove slobode, to je sama mogućnost postojanja osobe. Ali transcendiranje čovjeka ka slobodi nikako ne znači podčinjavanje tuđoj volji, što i jeste ropstvo, nego podčinjavanje Istini koja je, uz to, i put i život. Istina je uvijek povezana sa slobodom i pruža se jedino slobodi. Ropstvo je uvijek negiranje istine, strah od istine dok je ljubav prema istini pobjeda nad porobljavajućim strahom. Na kraju vidimo da gospodar i rob imaju međusobno više sličnosti nego što se misli, imaju isti završetak, dok slobodan čovjek čak ne može ni zaželjeti biti gospodar – to bi značilo gubitak slobode. Gledajući iz eshatološke perspektive gospodar i rob nikako ne mogu ni misliti o kraju, o kraju objektivacije,"kraj svijeta" i učinit će sve moguće kako ne bi nastupilo Kraljevstvo Božje, kraljevstvo slobode i slobodnih ljudi, oni će stvarat nove oblike ropstva i gospodarenja, jer gospodar i rob ne može opstati izvan objektivacije. Tako da na karaju i gospodar ima istu sudbinu kao i rob.

II POGLAVLJE

U ovom drugom poglavlju Berđajev ispituje raznovrsna oblika ropstva koja se prikradaju čovjeku i sablažnjavaju ga. U prvim recima drugog poglavlja Berđajev pokušava da stavi u ispravan odnos biće, slobodu i robovanje biću. On smatra da je ontologija pogrešna filozofija i smatra egzistencijalističku filozofiju istinitom.

Nadalje Berđajev se bavi problematikom općeg i pojedinačnog, univerzalnog i individualnog. Želi staviti u odnos osobu sa bićem i govori da duh nije i ne može biti objekt, nije ni priroda, nije ni biće, duh je subjekt, on je akt, on je sloboda. Iz toga slijedi da prvobitni akt nije biće tj. Bog nije biće, Bog jeste, ali nije biće. Božje ime je "Ja jesam" u tome se vidi da je akcent stavljen na "ja" a ne na "jesam", to želi reći da je osoba prvostupnjivija od bića. Dakle osoba je prvobitnija, primarnija od bića. Ovo je temelj personalizma[18]. Zbog toga je nužno izabrati između filozofije koja priznaje primat bića nad slobodom i filozofije koja priznaje primat slobode nad bićem. Personalizam je, kako smo vidjeli dužan da prizna primat slobode nad bićem, inače bi sloboda bila van bića, tj sloboda bi bila proizvod nužnosti[19]. Zbog toga je kršćanstvo personalizam. Osoba ustaje protiv bića kao kraljevstva univerzalnog, i u tom ustajanju se sjedinjuje s Bogom kao osobom, a ne sa univerzalnim, ne sa apstraktnim bićem, nego sa osobom. Čovjek je postavljen ne pred neku apstraktnu istinu, nego pred Istinu kao put i život[20]. To znači da je Istina konkretna osoba, nije dogmatična i nije biće. Istina je život, postojanje bivstvujućeg. Problem bića je neraskidivo povezan s problemom Boga. Iz tog razloga je neophodno praviti razliku između Boga i ljudske ideje o Bogu, izmeću Boga kao bića i Boga kao objekta. Jer kada čovjek počne objektivizirati Boga onda on postaje predmet čovjekovog ropskog poklonjenja. Čovjek kao da dospeva u ropstvo vlastite eksteriorizacije i objektivacije. Čovjekovo robovanje Bogu se dešava jer čovjek stvara Boga prema svojoj slici i prilici i polaže u Boga ne samo najbolje iz svog lika nego i najgore. Tako su se na ovim ljudskim idejama o Bogu odrazili socijalni odnosi ljudi, odnosi ropstva i gospodarenja, kojih je puna ljudska povijest. Zato je potrebno da čovjek uvijek preispituje i obnavlja svoja saznanja o Bogu. Na Boga se ne mogu primijeniti nikakve ljudske kategorije. Bog nije gospodar i ne gospodari nad ljudima jer Bogu nije svojstvena nikakva vlast. Njemu nije svojstvena volja za moć. Bog je sloboda. On je oslobodilac a ne gospodar. Bog je na kraju duh a duh pak ne poznaje odnose gospodara-roba. Kada čovjek Boga shvaća kao objekt, onda Bog postaje izvor ropstva. Ali, Bog kao subjekt, kao onaj koji postoji van svake objektivacije, je ljubav i sloboda, i daje samo slobodu. Bog je Otajstvo, ali Otajstvo ka kojoj čovjek transcendira i kojoj se on približava. To ne znači da je Bog nespoznatljiv. S Bogom je moguć susret i odnos, moguća je dramatična borba. I ovaj odnos s Bogom nije gospodarski nego više patnički, ako se tako može reći. Patnički, jer Bog tuguje, na svoj drugačiji način, za neuzvraćenom ljubavlju i očekuje čovjekov odgovor[21].

Slijedeći problem koji iznosi Berđajev je problem zla, stradanja i patnji u svijetu. To je ozbiljan problem jer je upravo on ozbiljan uzrok ateizma. Počevši od Markiona preko Hegelove intelektualne i kierkegaardove egzistencijalne dijalektike do Dostojevskog, do Ivana Karamazova i velikog inkvizitora Berđajev pokušava objasniti problem zla u svijetu, koji ga je stvorio Bog kojem se pripisuje sva moć i svaka blagost. I kada Ivan Karamazov govori ne odbacuje Boga, nego Božji svijet. Ali ako se stablo po plodovima prepoznaje, gledajući svijet pun mržnje, okrutnosti, nepravde, tlačenja, i patnje kako možemo reći da je Bog koji ga je stvorio ljubav, blagost, pravda itd. I na kraju nikakva svjetska harmonija, ne može se složiti s nepravednim stradanjem makar i jednog bića i zato ulaznica za ulazak u svjetsku harmoniju mora se vratiti rekao je Ivan Karamazov. Nije se smio stvarati svijet, ako u njegovom temelju leži nepravedno stradanje. A svijet je ispunjen nepravednim stradanjima, patnjama, suzama, neiskupljenim zlom. Prva greška u ovom mišljenju je da se ne gleda na otajstvo slobode. Upravo sloboda je najveći dokaz Božje ljubavi. Možemo reći da je upravo i ova nepravda dokaz Božje ljubavi, to nam dokazuje Božju ljubav – dajući nam slobodu. Druga stvar je ta da se gleda na cijelu stvar u univerzalno-općem pogledu. Ne može se jednom cjelinom – svjetskom harmonijom opravdati zlo koje se pokazuje ne kao univerzalno nego kao primjerno kao jedan dio cjeline. Ideja harmonije, cjeline, je ustvari izvor čovjekovog ropstva, jer je objektivacija nad ljudskim postojanjem, dok je patnja koju opisuje Ivan ustvari egzistencijalna – subjektivna - osobna. Jednostavno nijemoguće objektivizacijom (svjetska harmonija) objasniti nešto subjektivno (patnja konkretne osobe). Na taj način potpuno je krivo kordinirana pozicija Boga. Bog je uvijek u slobodi, nikada u nužnosti, uvijek je u osobi, nikada u svjetskoj cjelini. Bog se nalazi u djetetu koje proljeva suze, a ne u svjetskoj harmoniji koja opravdava ili ne ove suze. Dakle svjetska harmonija je lažna i porobljavajuća ideja koje se treba osloboditi u ime dostojanstva osobe. Zamislite koliki pesimist u povijesti filozofije je bio Lajbnic, kada je mislio da je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova. No ako je najbolji od svih mogućih svjetova tako užasan, kako li je tek pesimističko takvo učenje! Optimizam svjetske harmonije je čovjekovo ropstvo. Problem teodiceje, je razrješiv jedino na egzistencijalnom planu gdje se Bog otkriva kao sloboda, ljubav i žrtva, gdje On pati sa čovjekom i bori se zajedno sa čovjekom protiv nepravde u svijetu, protiv nepodnošljivih patnji svijeta[22].

Nadalje Berđajev se bavi čovjekovom robovanju prirodi. I svi se slažu da postoji čovjekovo robovanje prirodi. Robovanje tkz. "zakonima" prirode. Pobjeda nad ovim robovanjem osnovna je tema civilizacije. Čovjek želi humanizirati prirodu i stvara novu stvarnost tehnike, čineći na kraju svoju sudbinu ovisnom od nje. No istina je da čovjek nikada ne doseže konačno oslobođenje od vlasti prirode i periodično on traži povratak prirodi, kao oslobođenju od tehničke civilizacije koja ga guši. Bježeći od jednog ulazi se u drugo ropstvo. No ne radi se samo o ovom ropstvu. Berđajev želi predstaviti drugo robovanje prirodi[23]. Priroda je za Berđajeva prije svega, nešto suprotno slobodi, osobi, duhu. On tvrdi da je to jedan dualizam, dualizam prirode i slobode, prirode i duha, prirode i osobe, objektnosti i subjektnosti. Čovjekovo robovanje prirodi je upravo ovo robovanje objektivaciji, ovoj otuđenosti, ovoj determiniranosti. Čovjekovo robovanje prirodi je robovanje objektnosti. Materija uvijek označava ovisnost, vanjsku determiniranost. Zbog toga je materija uvijek objekt. Materija kao subjekt nije više materija, ona je već nutarnje postojanje. Dakle čovjekovo ropstvo raste u mjeri u kojoj raste materijalnost. Oslobođenje je pak povratak unutrašnjem postojanju, subjektivnosti, osobi, slobodi, duhu. Oslobođenje je oduhotvorenje, kao što je materijalnost porobljavanje.

Po Berđajevu najveći značaj od svih oblika čovjekovog ropstva ima čovjekovo robovanje društvu. Čovjek je biće koje je socijalizirano a sociološko učenje o čovjeku hoće da nas uvjeri kako je upravo ova socijalizacija stvorila čovjeka. Usta raznih socioloških pravaca uvjeravaju čovjeka da je samu slobodu dobio isključivo od društva. Društvo kao da govori čovjeku ti si moja tvorevina, sve što je u tebi najbolje je moje i zato ti meni pripadaš i dužan si mi dati cijeloga sebe. Ali ne. Istina se ogleda više u onom što je rekao Hercen da podčinjavanje osobe društvu, narodu, čovječanstvu, ideji – produžetak je prinošenja ljudskih žrtava. I to je istina jer osoba nije dio društva, dapače društvo je dio osobe. Individuum je dio društva i kao takav mu je podčinjen, ali osoba ne. Upravo ova objektivizacija društvenih odnosa je čovjekovo ropstvo. Da pojasnim malo ove odnose: čovjekovo "ja" kada je u odnosu sa "ti" postaje "mi". I ovo "mi" nije apstrakcija ima konkretno postojanje. I to je realnost društva – ovo "mi". Dakle "mi" ima egzistencijalno značenje, ali nije egzistencijalno središte, egzistencijalno središte se može nalaziti samu u "ja" i u njegovom odnosu prema "ti" i prema "mi". I onda, kada se dešava ropstvo? Upravo u ovoj objektivizaciji "mi" koje nema nikakve realnosti i nikakvog postojanja van odnosa "ja" prema njemu i van odnosa "ja" i "ti" U ovim odnosima "ja" prema "ti" i prema "mi" je skriven ovo čovjekovo ropstvo društvu. Društvo se u jednom momentu predstavlja kao osoba, i to osoba višeg hijerarhijskog stupnja nego osoba čovjeka. Ovo čini čovjeka robom. Ovim se utvrđuje primat društva nad osobom. Postoji dakle "objektivno" društvo koje porobljava čovjeka, a postoji i "subjektivno" društvo koje ne porobljava čovjeka već ga oslobađa, a to je istiniti odnosi i zajedništvo. Ali ova sloboda je stanje koje čovjek mora dostići. Jer rob iako je oslobođen putem socijalnog čina, on i nakon toga može iznutra i dalje ostati rob; pobjeda nad ropstvom je duhovni a ne socijalni čin.

Čovjek robuje ne samo prirodi i društvo nego i civilizaciji[24] koju je stvorio kako bi se oslobodio prirodnih sila. Izmislio je oruđe koje je postavio između sebe i prirode, a potom je beskonačno usavršavao ovo oruđe. Čovjek se počeo i povezivati s drugim ljudima radi borbe za opstanak protiv sila prirodi i radi organiziranja civilnog društva. No vrlo brzo je radi ovog cilja čovjek počeo da ugnjetava drugog čovjeka i pojavio se odnos gospodarenja i podčinjavanja. Robinson je počeo da ugnjetava Petka. Civilizacija je začeta u grijehu te u njoj postoji otrov, neistina, i ona čini čovjeka robom, sprečava ga da dostigne cjelovitost i puninu života[25]. Civilizacija kao objektivizacija ljudskog življenja nosi sa sobom porobljavanje. U tom smislu čovjek postaje rob civilizacije. Zlu i ropstvu civilizacije ne mogu se suprotstaviti dobro i sloboda prirode. Civilizacija se nalazi između carstva prirode i carstva slobode, to je prelazno carstvo, i rešenje nije u tome da se od civilizacije vrati prirodi[26] već da se ide ka slobodi[27].

Berđajev dalje jasno pravi razliku između civilizacije i Kulture. Civilizacija je starija i prvobitnija od kulture; kultura nastaje kasnije. Civilizacija označava viši stupanj objektivacije i socijalizacije; kultura je, pak, povezana s osobnošću i duhom, ona je povezana s stvaralačkim čovjekovim aktom. U epohi civilizacije postoji kultura, kao što i u epohi kulture postoji civilizacija. Tehnika koja zahvata čitav život razorno djeluje na kulturu, obezosobljuje je. Tako da tehnika zauzima srednju zonu između prirode i tehnike i često je pridavljena ovim dvjema silama. Kultura je veliko blago i čovjekov put. No, nad kulturom je neizbježan viši sud. Kultura, mora biti preobražena u novi život, ona ne može nastaviti postojati u svojoj osrednjosti (kulturnog farizejstvo). Čovjek je pao u ropstvo, i to je možemo reći, izvor čovjekovog robovanja kulturi, jer je znanost, umjetnost i sve kulturne vrijednosti pretvorio u idole. Oslobođenje od ovog ropstva je moguć samo u slobodi i ljubavi, tj. transcendiranje čovjeka koji se nalazi u svijetu objektivacije, kako bi dotakao trenutak vječnosti.

Posljednja istina o čovjekovom ropstvu je ta da je čovjek rob samoga sebe. To je ropstvo vlastitoj egzistenciji. To da čovjek robuje raznim idolima, koje je sam stvorio je jedno izvanjsko ropstvo, ali je izvor tog ropstva uvijek nutarnje robovanje samom sebi. Čovjekovo ropstvo je dramatično, ne u tome što čovjek robuje vanjskim silama, nego što on pristaje, prihvata u nutrini biti rob. Nutarnje i vanjsko ropstvo su dakle duboko povezani. Na isti način i nutarnje oslobođenje neprekidno traži i vanjsko oslobođenje, rušenje ropske ovisnosti. Slobodan čovjek ne može da podnosi vanjsko ropstvo, ali on duhom ostaje slobodan i u slučaju kada nije u stanju da pobjedi vanjsko ropstvo. To je uvijek borba. Sloboda pretpostavlja sukobljavanje. Čovjek je rob vanjskog svijeta upravo zato što je rob samog sebe, svoga egocentrizma, koji je prvotni čovjekov grijeh, narušavanje istinskog odnosa između "ja" i drugih, Boga, svijeta i ljudi. Egocentrik nema sposobnost istinskog prihvaćanja realnosti. Na neki način, osuđen je biti otuđen. Na taj način, egocentrik je zarobljeno biće i biće koje zarobljava ukoliko je u odnosu sa drugima.

Čovjekovo robovanje samom sebi je dvojako: nije samo robovanje nižoj, životinjskoj prirodi, nego i uzvišenoj prirodi što je mnogo više uznemiravajuće. Čovjek može da robuje svojim strastima ali isto tako može robovati i svojim uzvišenim, najvišim idealima. To se dešava kada čovjek postane rob svoga rafiniranog "ja" koji je veoma udaljen od "ja" životinje, kada svoje najviše vrijednosti preobrati u oruđe egocentričnog samo-afirmiranja. Na primjer u duhovnom životu, što nije rijedak primjer, poniznost može se preobraziti u najveću oholost (ako se ne bdije). Nema ničeg bezizlaznijeg od oholost poniznih. Takav je tip npr. Farizej koji koristi sve, i religiju i zakone i svete stvari, kako bi afirmirao samoga sebe. Čak se i svetost može pretvoriti u lažnu, kada počne da se samo-potvrđuje. Osoba je nutarnja cjelovitost i jedinstvo, ovladavanje samim sobom i pobjeda nad ropstvom. A upravo ova samo-afirmacija razara nutarnju cjelovitost i jedinstvo osobe i čini da se osoba raspada na izdvojene, samo-potvrđujuće intelektualne, emocionalne, čulne elemente. I upravo ovako razbijen na dijelove, čovjek se lako podaje afektu straha, a strah i jeste ono što čovjeka najviše drži u ropstvu. Strah se pobjeđuje cjelovitošću a čovjek je razoren. I čovjek u ovoj razorenosti osjeća usamljenost; bilo usamljenost heroizma, usamljenosti kao sila ili usamljenost poraženosti, usamljenost kao nemoć.

Na kraju ovog poglavlja Berđajev zaključuje da postoje temeljno dva tipa čovjekovog ropstva: introvertno i ekstrovertno. Introvertno ropstvo je ropstvo kada čovjek je egocentrično usmjeren na svoju nutrinu. Umjesto da se udubljuje u svoju nutrinu u samoga sebe, u duhovni svijet koji se može razotkriti u dubini, on je isključivo obuzet svojim "ja", koncentrira sve svoje snage samoga sebe, na svoja stanja, ne primjećujući svijet i ljude oko sebe. Ekstrovertno ropstvo je ropstvo kada je čovjek usmjeren na van. Usmjerenje na van, eksteriorizacija, nije uvijek loša. Ona može biti stvaralačka aktivnost usmjerena na svijet i ljude, ali može biti i loša, ako znači objektivizaciju, tj. otuđenje, stvaranje idola. Okupiran isključivo svojim "ja" subjekt je rob, kao što je rob i subjekt koji je izbačen u objekt. I u jednom i u drugom slučaju osoba je rob. Slobodna osoba je redak cvijet svekolikog života. Ogromna većina ljudi nisu osobe; osoba je kod ove većine ili još u potenciji, ili se već raspada.

III POGLAVLJE

Treće poglavlje govori o sablaznima i novim ropstvima čovjeka. Tako je kraljevstvo i država najveća ljudska sablazan u ljudskoj povijesti jer je u njoj skrivena najveća porobljavajuća moć. Ona nije nikada napustila čovjeka tokom čitave njegove povijesti već je samo mijenjala oblike[28]. Problem sablazni i robovanju kraljevstva je taj što je čovjek, duboko u svojoj nutrini uistinu pozvan da bude kralj, pozvan je na kraljevanje. Čovjek je pozvan da bude kralj ali ne u ovozemnom kraljevstvu već u kraljevstvu Božjem, da kraljuje sa Kristom, a ovdje na zemlji da kraljuje nad grijehom smrti i svojim požudama. Sablazan i ropstvo počinje kada se ovaj poziv objektivizira i kada čovjek počne angažirati svu svoju moć za podizanje kraljevstva na zemlji što ga na kraju čini robom. Tu kušnju je Krist odlučno odvio od đavla u pustinji i odbacio sva kraljevstva i svu njihovu slavu. Međutim kršćani nisu slijedili Krista poklonili su se kraljevstvima, miješajući Kristovo kraljevstvo sa svjetskim[29]. Svjetsko i Božje kraljevstvo su uvijek bili u konfliktu. Mnogi su pokušali pomiriti ova dva nepomirljiva kraljevstva[30]. Kroz čitavu povijest čovječanstva svjetsko carstvo u suštini nikada nije pristajalo da prizna Božje kraljevstvo za autonomnu oblast i uvijek je zahtijevalo od Božjeg kraljevstva usluge, uvijek je težilo da ga preobrati u svoje oruđe. Konflikt između Božjeg i svjetskog kraljevstva na kraju krajeva ako se prevede na filozofski jezik je konflikt između subjekta i objekta, slobode i nužde, duha i objektivirane prirode. Na kraju to je isti onaj problem čovjekovog ropstva koji smo vidjeli u prošlim stranicama. Ovaj konflikt se još vidi i u radikalnom raskidu između morala osobe, naročito evanđeoskog, kršćanskog morala i morala državnog, morala kraljevstva, moralne prakse "kneza ovoga svijeta". Ono što se smatralo nemoralnim za osobu, smatralo se u potpunosti moralnim za državu. Država je sve svoje postupke od pamtivijeka opravdavala tobože plemenitim i visokim ciljem koji se nikada nije ostvario[31], jer da se ostvario država ne bi imala čime više da se opravda. S druge strane cilj ne može ništa da opravda. Nitko nikada nije mogao plemenito da objasni i opravda zbog čega se nesumnjivi poroci i grijesi osobe: oholost, taština, egoizam, koristoljublje, mržnja, krvožednost i nasilništvo, laž i izdaja, za državu i naciju pokazuje kao vrline i plemenite osobine. To je najveća laž svjetske povijesti. I upravo u ovom ima nešto jako sablažnjivo a to je, da kršćanska svijest ne dopušta da čovjek teži moći, slavi, vladanju nad drugima, gordoj veličini, ali, sve je to dozvoljeno, opravdano i čak preporučljivo kada se prenosi na države i nacije.

Potrebno je nadalje, praviti razliku između kraljevstva, imperije i države. Država ima partikularni karakter. Njena funkcija postoji u svakoj ljudskoj zajednici. Ona shvaća svoje granice i elemente. Ali isto tako u državi je položena volja za moć, u njoj već postoji imperijalni otrov. Država teži da postane imperija, partikularni karakter teži postati univerzalni. Država je uvijek težila da bude totalitarna. Sve teokratske države bile su totalitarne, sve su imperije bile totalitarne. Država, dakle ima najveću vlast nad ljudskim životom i ona je uvijek imala tendenciju da pređe granice koje su joj postavljene. Ova tendencija je samo ocrtavanje stanja čovjekovog pada. Ali sa druge strane država može i oslobađati čovjeka osim što ga porobljava – to je dvostruki lik države.

Država je u svom ostvarenju volje za moć uvijek zahtijevala mitove, jedan od tih najopasnijih mitova je ideja o suverenitetu države, suvereniteta teokracije, monarhije, aristokracije, demokracije, komunizma. Ideja suvereniteta u svim oblicima je čovjekovo ropstvo. Samo traženje suvereniteta je velika laž, veliko ropstvo – ropska fantazija. Ne postoji nikakav suverenitet, suverenitet nikome ne pripada[32]. Suverenitet se uvijek smatra svetinjom u državi. Kakva glupost! Nikakva istinska svetinja u svijetu objekata nema, postoje jedino lažne svetinje i idoli koji hipnotiziraju čovjeka i stavljaju ga u najmračnije ropstvo – nutarnje i vanjsko. U tom smislu anarhizam je pozitivan, dapače u anarhizmu je oslobođenje čovjeka, u anarhizmu je sadržana religijska istina. Kod anarhizma moramo voditi računa oko njegove dvostrukosti. Postoje dvije različite strane anarhizma. Anarhizam može biti svirep, naoružan bombama (materijalistički) ali i krotak, idiličan, onaj koji vjeruje u dobrotu ljudske prirode (duhovan). Kada kažemo da anarhizam sadrži religiozna istina, misli se na to da je čovjek pod vlašću grijeha i zla, a savršeno stanje, stanje spašenosti je upravo izlazak iz ovih vlasti koje porobljavaju čovjeka, dakle stanje bezvlašća, to jest anarhije. Kraljevstvo Božje je bezvlašće i sloboda, na njega se ne može primijeniti nikakva kategorija vladanja. Oslobođenje čovjeka od ropstva je dostizanje bezvlašća. Vlast nad čovjekom jest zlo, i čak je izvor svakog zla. Lav Tolstoj je ovu ideju anarhizma lijepo izrazio i ušao u njenu najdublju religijsku istinu. Čovjek je pod vlašću zla, grijeha i nasilja. Čovjek koji je anarhist nije pod ovom vlašću i to se vidi tako što nije pod vlasti zla, već se uzdiže iznad nje, može preći preko zla tj. čovjek anarhist je onaj čovjek koji ima vlast da se ne protivi zlom, nasilju, koji ima vlast da zlom ne uzvraća zlo. Taj čovjek je uistinu anarhist, taj čovjek nije pod vlašću zla, on je u bezvlašću. U takav čovjeku, koji se ne protivi nasilju i zlu, djeluje Božanska priroda. Za Berđajeva ova misao je manjkava u tome što se ona tako malo zanima za patnju i trpljenje nevinih. Anarhizam u odnosu na državu je u pravu svaki put kada ustaje protiv idealizacije države i oduševljavanje njome. Istina anarhizma protiv neistine države sastoji se u tome što država nije obavezna da pred sebe postavi "velike" ciljeve i žrtvuje čovjeka i narode u ime ovih tobože velikih ciljeva. Država postoji radi čovjeka a ne čovjek radi države. Zato su vlast i vlada samo sluge, garanti prava, ništa više od toga. U svem ovom problemu porazno je to da anarhistička učenja nikada nisu bila personalistička. Anarhistička utopija je kada anarhija teži za nedržavno društvo. Tada ona ne znači čovjekovo oslobođenje jer nije utemeljena na primatu ljudske osobe, nego je na kraju krajeva jedan od oblika fantazije o kraljevstvu, makar i nedržavnom kraljevstvu. Oslobođenje od ropstva je, prije svega, oslobođenje od svake volje za moć od svake vlasti, kao prava. Pravo na vlast ne pripada nikome, nitko nema pravo da vlada, ni čovjek pojedinac, ni izabrane grupe ljudi, ni čitav narod. Ne postoji pravo na vlast, postoji samo teška dužnost vlasti kao ograničene državne funkcija zaštite čovjeka.

U sljedećim redovima Berđajev govori o sablazni i robovanju ratu. Tako će reći da svojom voljom za moć, država proizvodi ratove. Rat je fatum države. I povijest društva-država je ispunjena ratovima. U suštini, stil države je vojnički, a ne građanski.[33] Simbolika vlasti uvijek je vojna. Pitanje rata je, prije svega pitanje sustava, kriterijima vrijednosti. Kada se moć države i nacije objavljuju kao vrijednost veća od čovjeka, onda je u principu rat već objavljen, sve je za njega već pripremljeno, duhovno i materijalno i on u svakom trenutku može da otpočne. Rat, i sve što je s njim u svezi, nije samo krajnji vid nasilja i pustošenja već krajnja forma antipersonalizma – negiranja osobe. Pristajanjem na rat osoba prestaje smatrati osobom i sebe i druge. Upravo zbog toga svi ratni romantizmi sva uvjerenja i vjere u nekakve svete ratove, sva ratna hrabrost, vojni heroizam je sotonska sablazan. Nikakav romantizam niti svetost niti hrabrost nije moguć jer za sve to pretpostavlja postojanje osobe. Zato je to sotonska sablazan jer je poznato da je u nekim teologijama i personalističkim filozofijama Sotona oslovljena i okarakteriziran kao ne-osobe. Slično će reći i L. Tolstoj da se u ratu vojuje sa objektom, sa subjektom je nemoguće vojevati. Ukoliko se u neprijatelju vidi subjekt, konkretno živo biće, ljudsku osobu, rat postaje nemoguć. Rat znači da su ljudi preobraženi u objekte. Nema subjekta nema osobe u ratu. Mržnja i ubojstvo jedino postoje u svijetu gdje su ljudi postali objekti, gdje ljudsko postojanje postaje objektivizirano.

Svako ljudsko ropstvo je povezano sa određenim mitom. Pa tako mit o lijepom, herojskom ratu, o vojujućem erosu[34], koji nas uznosi iznad prozaičnog i sivog života je upravo ispoljavanje ljudskog ropstva. Ovaj je mit povezan sa drugim mitovima o izabranoj rasi, o veličini carstva i tako dalje. Svi su ovi mitovi suprotni istini personalizma, svi oni jednodušno ustaju protiv duha Evanđelja, svi ozakonjuju čovjekovo ropstvo.

Podjela svijeta na dva bloka, što je i prethodnica svakoga rata, samo je odraz onoga što se odvija u čovjeku. U čovjeku postoje dva kraljevstva, kraljevstvo svijetlosti i kraljevstvo tame, istine i laži, slobode i ropstva. Jednako tome i rat je samo odraz onoga što se odvija u čovjeku. U čovjeku se odvija rat između ova dva kraljevstva. Čovjek je obavezan da bude vojnik, pozvan je na rat, na vojevanje. Oslobođenje čovjeka od ropstva rata nalazi se samo, i isključivo u pobijedi. A pobjeda je upravo ono što je evanđelje proglasilo, a to je ljubav prema neprijatelju, ne opiranje zlu. Samo na taj način je moguće izići iz ovog začaranog ropskog kruga mržnje i osvete. Istina, to znači povratak drugom svijetu, radikalno negiranje zakona prirodnog svijeta i prirodnog poretka koji u njemu kraljuje, ali to je jedini put ka slobodi.

Sljedeće poglavlje Berđajev posvećuje sablazni nacionalizma i čovjekovom robovanju nacionalizmu. Čovjek nekako najlakše pristaje da sebe podčini vrijednostima nacionalnoga, sebe najlakše osjeća dijelom nacionalne cjeline. Nacionalizam je u dubini erotska sablazan jer ima erotski karakter i pokreće se zahvaljujući erosu i antierosu i po svojoj prirodi je antiteičan. Ljubav prema svome narodu[35] je veoma prirodno i dobro osjećanje, ali nacionalizam zahtjeva mržnju, neprijateljstvo, prezir prema drugim narodima. Nacionalizam je idealizirani oblik čovjekovog samouznošenja, egoizma i egocentrizma. Vladimir Solovjov tvrdi da je, s kršćanske točke gledišta, nacionalni egoizam (nacionalizam) podjednako za osudu kao i osobni egoizam[36]. Nacija nje osoba. Ropstvo nastaje u onom trenutku kada naciji se pripiše egzistencijalno središte u kome se nalazi organ savjesti. Personalizam, dakle negira da se egzistencijalno središte, središte svijesti nalazi u naciji ili u bilo kojoj drugoj kolektivnoj, neljudskoj realnosti. Ona je uvijek u osobi. Osoba nije dio nacije, nacionalnost je dio osobe i nalazi se u njoj kao jedno od njenih sadržajnih obilježja. Zato je nacionalizam samo jedan oblik idolopoklonstva i ropstva. I kao svaki idol tako i nacionalnost zahtjeva prinošenje ljudskih žrtava.

Iako smo vidjeli da Nacija i narod – nacionalizam i narodnjaštvo nisu ista stvar, čovjek može biti ne samo rob nacionalizma i naciji nego narodnjaštvu i narodu. Čovjek postaje rob narodu kada u njemu stavlja središte savjesti[37]. Velika laž se izražava u klanjanju osobe pred kolektivom.

Problem čovjekovog klanjanja bilo naciji bilo narodu izlazi iz čovjekove usamljenosti. Čovjeku je potreban, nužan, izlaz iz usamljenosti i plitkosti iz ledene otuđenosti svijeta. To se događa u obitelji, to se događa u naciji, u nacionalnoj zajednici. I upravo je tu jedna od čovjekovih vrata za ropstvo. On kroz nacionalni život osjeća vezu sa pokoljenjima, vezu prošlosti sa budućnosti čak dozu mističnosti. Čovječanstvo i nacija postoje u čovjeku ne izvan čovjeka. Čovječanstvo i nacija su dio osobe a ne obrnuto. Ropstvo počinje kada se čovječanstvo, narod, nacija objektiviziraju eksterioriziraju.

U društvu postoji isto tako naročita sablazan aristokratizma, slast pripadanja aristokratskom sloju. Sama riječ aristokratizam označava pozitivnu vrijednost Aristokrati su – najbolji, plemeniti. Zbog toga potrebno je razlikovati aristokraciju u socijalnom i aristokraciju u duhovnom pogledu. Socijalna aristokracija se obrazuje u svakodnevnici i u tom smislu ona pripada kraljevstvu determinizma a ne kraljevstvu slobode. Zbog toga je s njom povezana plemenska oholost, oholost porijekla koja je glavni porok aristokracije. Problem aristokracije je taj što se smatra da se osobine prenose naslijeđem. U tom smislu socijalni aristokratizam je duboko suprotstavljen personalizmu. Duhovni aristokratizam je, za razliku od socijalnog, aristokratizam osobe, aristokratizam osobne plemenitosti i kao takav, personalizam pretpostavlja aristokratizam osobnih osobina. U svakom slučaju i jedan i drugi aristokratizam nužno izražava nejednakost ljudi, samo što osobna i socijalna nejednakost nisu isti, imaju različite principe pa čak, možemo reći, su suprotstavljeni. Ropstvo se rađa kada se aristokratizam osobe zamjeni sa aristokratizmom socijalne grupe. Izvor čovjekovog ropstva je kao i svuda: objektivizacija to jest u ovom pogledu otuđenje osobnih osobina i njihovog prenošenja na socijalne grupe. Kršćanstvo, u tom smislu, izokreće naopako zakone ovoga svijeta, preokreće sve antičke vrijednosti kada je objasnilo da će posljednji biti prvi a prvi posljednji. Naposljetku za kršćanstvo svaki čovjek mora biti tretiran kao aristokrata, svaki čovjek ima dostojanstvo osobe, dostojanstvo djeteta, sina i kćeri Božje. Kršćanstvo je srušilo princip grčko-rimske kulture i time učvrstilo dostojanstvo svakoga čovjeka, njegovo bogosinovstvo, lik Božji u svakom čovjeku. Istinski, dakle, aristokratizam nije pravo, privilegija; on ništa ne traži za sebe, on daje, nalaže odgovornost i obaveznost služenja.

U sljedećem poglavlju, Berđajev kao da logičnim slijedom povezuje sljedeće robovanje i sablazan, a to je sablazan buržuizma i robovanje vlasništvu i novcu. Ova sablazan i ovo ropstvo je jače i veće od sablazni i ropstvu aristokratizma. Buržuizam nije samo socijalna kategorija već je prije svega duhovna kategorija. Nas će uglavnom zanimati buržuizam kao kategorija duha. Buržuj u metafizičkom smislu je čovjek koji čvrsto vjeruje jedino u svijet vidljivih stvari, koje je primoran da prizna i želi zauzeti čvrsti položaj u tom svijetu. Buržuj voli i zadovoljan je svijetom ali je isto tako i rob vidljivog svijeta i hijerarhija položaja u tom svijetu. On ne ocjenjuje ljude što oni jesu već što oni imaju. S jedne strane on osjeća taštinu svijeta i ništavnost blaga ali sa druge strane čovjek buržuj mu se neprestano klanja i plaši se privlačnosti beskonačnog, osim beskonačnost rasta ekonomske moći. Pred duhovnom beskonačnošću on se zatvara i plaši. Buržuj je biće koje ne želi sebe transcedirati jer ga transcedentno ometa u njegovoj želji da se učvrsti na zemlji. Kada kažemo ovo ne misli se pri tom da buržuj nije čovjek "vjernik", religiozni čovjek, dapače, on se čak i poziva na "vjeru" i "religiju" kako bi sačuvao svoj položaj u svijetu. Naravno ta religija je uvijek religija konačnosti. Isto kao i kod proleterijalizma, buržoizam je antipersonalistički, svima njima je strana ideja osobe. Buržuj i proleter su u dubini jako slični. Buržuj i proleter su korelativni i prelaze jedan u drugoga. Kada proleter pobjeđuje, on postaje buržuj. Proleter želi da postane buržuj, ali ne da postane individualni buržuj, nego kolektivni, to jest u novom socijalnom poretku. Buržuj je na kraju čovjek koji je uvijek rob. On je rob svoje imovine i novca, rob volje za bogaćenjem, rob buržoaskog društvenog mišljenja, rob socijalnih položaja itd. Buržuizam je duševna i duhovna nesloboda, potčinjavanje čitavog života vanjskoj determinaciji. Boržuizam stvara kult raskoši u kojoj umire ljepota jer raskoš želi da ljepotu učini oruđem bogatstva, a ljepota od toga umire. Poznato je da u buržujsko društvo razvija ljubav prema ženama, tj. žena u buržujskom društvu postaje predmet buržujske žudnje i time se obezosobljuje i gubi dostojanstvo osobe. Problem buržuja je problem odnosa između "biti" i "imati". Pa tako vlasništvo igra dvostruku ulogu. Osobna imovina može biti garancija slobode i neovisnost, ali, imovina može i čovjeka učiniti robom, robom materijalnog svijeta, robom objekta. Takav je karakter novca, veliki porobljivač čovjeka i čovječanstva. Novac je simbol bezličnosti, pare su bezosobna zamjena svega za sve.

Upravo zbog imovine, vlasništva i novca, zbog nepravde čovjek diže revoluciju. Revolucija je promjena principa na kojim se temelji društvo, a ne krvoproliće. Revolucije su neminovne u postojanju ljudskog društva kojim upravlja "knez ovoga svijeta", a upravlja u nepravdi. Zbog toga je prirodno da se protiv ovog mračnog upravljanja s vremena na vrijeme dižu pobune. Ali veoma brzo ovim ustancima protiv nepravde nanovo ovlada "knez ovoga svijeta" i stvara novu nepravdu, i tako u krug. Čini se da je čovjek osuđen na neprestanu borbu. U tome je dvostrukost revolucije. U revoluciji se izvršava sud Božji, i u njoj postoji eshatološki trenutak. Ali sa druge strane revolucija je bolest u kojoj postoje demonski elementi, duha osvete ,mržnje i ubojstva. U revoluciji čovjek želi da se oslobodi robovanja državi, aristokraciji, buržoaziji, lažnim svetinjama i idolima, ali se polako stvaraju novi idoli, nove lažne svetinje, i pada se u ropstvo nove tiranije, iako se revolucija započela bez želje za demonskim elementima ipak uvijek "knez ovoga svijeta" u određenom trenutku trijumfira. Jedina opravdana revolucija je revolucija koja se diže u ime čovjeka a ne u ime nekog društva. To je najteža i najradikalnija revolucija i nikada nije izvedena. Takva revolucija bi bila personalistička, sve ostale su antipersonalističke jer su bile usmjerene protiv diktature, nepravde i tiranije upravo novom diktaturom, nepravdom i tiranijom. To je upravo i najbesmislenija iluzija što je ima revolucija. Iluzija beskonačne sreće i blagostanja zasnovana na nepravednosti. Tu se susrećemo s glavnim paradoksom revolucije. Revoluciju možemo reći uvijek prati dva čimbenika: neprijatelj[38] i afekt straha[39]. Revolucija traži pobjedu ne pitajući za cijenu, a pobjeda se osvaja silom, a sila neminovno prelazi u nasilje. Kob revolucije je baš u tome što ona neminovno vodi teroru. Teror je gubitak slobode, slobode svih i slobode za sve. I u svemu tome strah igra veliku ulogu jer revolucijom ovladava strah od kontrarevolucije i taj strah raste po mjeri pobjede revolucije i postaje najjači kada revolucija konačno pobjedi. To je još jedan paradoks revolucije. Pobjeda je strašna stvar u ovom svijetu. Jao pobjednicima a ne pobijeđenima! Obično se vidi da pobijeđeni postaju robovi a ne vidi se dublja pojava – da i pobjednici postaju robovi. Pobjednik je najmanje slobodan čovjek.

Svaka velika revolucija u dubini pretendira stvaranje novog čovjeka. Stvaranje novog čovjeka je daleko veće, radikalnije od stvaranja novog društva. U ovome je tragedija revolucije, njena sudbonosna nesreća, da se novi čovjek ne pojavljuje. Sve su revolucije bile upropaštene starim Adamom koji se u novim odjećama pojavljuje na kraju revolucije. Ovaj stari Adam, čovjek grijeha izvodi i revoluciju i kontrarevoluciju. Jedina prava revolucija je duhovna. Ona mora biti pokrenuta od duhovnog, novog čovjeka i ona čini to da se pojavljuje novi čovjek i novo duhovno rođenje za mnoge. Čitavo kršćanstvo nije bilo ništa drugo do poziv na novo duhovno rođenje, na pojavu novog Adama, novog čovjeka, novog stvorenja. Ali umjesto novog čovjeka danas vidimo samo znake i simbole novog čovjeka navučene na starog Adama, na starog čovjeka i u tome je prava tragedija. Istinski duboka, korjenita revolucija je, dakle, promjena strukture svijesti, izmjena odnosa prema svijetu objekta ili jednom riječju istinsko kršćansko obraćenje. Gledajući duhovnu revoluciju koja vodi do istinske slobode jasno vidimo svu promašenost i tragediju revolucije koja na kraju se vidi koliko je zapravo banalna i plitka. Revolucije izvodi stari čovjek i izvodi ih radi staroga čovjeka koji uopće ne želi izmjenu strukture svijesti, ne želi novi duh, neće da postane novi čovjek, ne želi realnu pobjedu nad ropstvom.

Nadovezivajući se na prethodno rečeno Berđajev govori o sablazni i ropstvu kolektivizma. Kod kolektivizma je isto kao i kod svih drugih oblika robovanja. Glavni problem je objektivizacije. U slučaju kolektivizma to je objektivizacija sabornosti. Sabornost je duhovno zajedništvo i ono se nalazi u subjektu dapače to je svojstvo, sposobnost isključivo subjekta. Dakle, ovo zajedništvo se ne nalazi i nema veze sa objektom. Ropstvo počinje kada se objektivizacijom sabornosti i njeno prenošenje na socijalne institucije. Ovaj proces označava objektivizaciju ili djelomičnih funkcija ljudskog života ili čitavi ljudski život. Ropstvo kolektivizma nije samo izvanjska nego i nutarnja jer rađa u čovjeku kolektivnu svijest u kojem slabi strah pred opasnošću i potreba za garantiranje sigurnosti. Druga stvar u ovoj eksteriorizaciji svijesti koja se dešava u procesu objektivizacije realno ne postoji, nego je samo čista iluzija kolektivne svijesti. Ne postoji kolektivna svijest, to je samo iluzija s kojom se lako manipulira. Svijest ima isključivo i samo egzistencijalno središte uvijek i samo u subjektu, u čovjeku, u osobi[40]. Pogrešno bi bilo reći sa druge strane da u kolektivu nema ničeg realnog, ničeg egzistencijalnog. Ali, u kolektivu je to realno unakaženo eksteriorizacijom, a ovo egzistencijalno koje je povezano s ljudskom sabornošću - umanjeno je objektivizacijom. U kolektivizmu je ugrađena i ideja jednakosti. Ideja jednakosti je sama po sebi prazna, jer ni jedan čovjek nije stvoren isti. A, ipak, personalizam je zasnovan na jednakosti svih ljudi pred Bogom. Istina personalističke revolucije jeste istina slobode i dostojanstva svakog[41] čovjeka.

Dalje u istom poglavlju Berđajev govori o socijalizmu kao jedna od ropstva kolektivizma zasnovana na primatu društva nad osobom, na negiranje razlike carevog i Božjeg, prirodno-socijalnog i duhovnog. Berđajev također govori i o socijalizmu koja je projekcija kršćanskog personalizma. Ovaj prvi je kolektivistički socijalizam a drugi je anti-kolektivistički. Samo ovaj drugi, personalistički socijalizam dovodi čovjeka do oslobođenja. Ovo se objašnjava ako pogledamo malo bliže socijalni život čovjeka. Dva problema leže u osnovi svakog socijalnog života, a to su: problem kruha i problem slobode. Moguće je riješiti problem slobode lišivši čovjeka kruha[42]. A s druge strane lišavanje kruha je isto tako u mnogim slučajevima izvor čovjekovog ropstva. Kruh je naravno simbol. Čovjek sa jedne strane ne smije da postane rob "kruha" a sa druge ne smije za kruh dati svoju slobodu. Iz toga nam isplivavaju dva tipa socijalizma: Kolektivistički socijalizam, zasnovan na prvenstvu društva i države nad osobom, prvenstvo jednakosti nad slobodom. On nudi kruh ali čovjeku za uzvrat oduzima slobodu. To je ropski socijalizam, koji je uvijek kolektivistički i etatistički. U ovom socijalizmu se nalazi imperijalna volja za moć i kao takav ovakav socijalizam može biti "lijevi" – komunizam i "desni" – nacional-socijalizam, dakle, fašistički i komunistički. I drugi je personalistički socijalizam koji je zasnovan na apsolutnom primatu osobe, svake osobe nad društvom, državom, primat slobode nad jednakošću. On nudi "kruh" svim ljudima čuvajući za njih slobodu i ne otuđujući savjest od njih. Takav socijalizam naziva se slobodni jer oslobađa čovjeka. On ne dopušta postvarenje, pretvaranje ljudske osobe u stvar ili ako bi to izrazili Marksovom terminologijom: radnici ne mogu biti oruđe industrijskog razvitka. Ovaj socijalizam se isto tako bori protiv mentaliteta kapitalizma tj. bezlična vlast novca nad ljudskim životom. Po tom mentalitetu čovjek vrijedi po tome koliko je bogat i kakav položaj u društvu zauzima. Za proleterijat[43] i komunizam Berđajev ima isti ili slični sud kao i za kapitalizam. On govori da je proletarijat mit i nepoznavanje čovjekove slabosti. Čovjek brzo nakon dobivanja vlasti napušta vjerovanja i svoje ideale i opredjeljuje se za ekonomske interese, klasne, profesionalne i negativne afekte. Marksizam je dehumanizacija i ropska ideologija. U dubini ista stvar kao i kod kapitalizma: položaj plemića ili buržuja se zamjenjuje privilegiranim i ponosnim položajem proletera. U dubini i kod jednog i kod drugog je ista volja za gospodarenjem. Buržuasko-kapitalistički svijet i svijet proletersko-socijalistički – jesu apstrakcije, to su svjetovi koji ulaze jedan u drugi.

Sljedeći vid čovjekovog ropstva i sablazni koje Berđajev obrađuje i daje veliki značaj u ovom poglavlju je erotska sablazan i čovjekovo robovanje spolnosti. Fiziološka spolna potreba kod čovjeka se rijetko javlja u čistom obliku, već je često praćena erotskim iluzijama - budući da spol u čovjeku nije vezana samo organima već je razlivena po čitavom čovjekovom organizmu. Spolnosti je uvijek bila skrivena strana ljudskog života, u njoj je uvijek bilo nešto stidljivo. Tu stojimo za zaprepašćujućim paradoksom: ono što je izvor života i najveća životna snaga smatra se stidnim i podleže se skrivanju. Odnos prema spolnosti, kao i čovjekovo ropstvo njemu, toliko nalikuje na sve ostalo i na sva ostala ropstva da navodi na pomisao o osobitoj vezi spolnosti s čovjekovim padom. U XX i XXI stoljeću dolazi do razotkrivanje spolnosti, više nego u svim stoljećima prije. Literatura u povijest je uvijek sadržavala ljubav, to je bila omiljena tema, ali je spolni život uvijek ostajao skriven. Razotkrivanje ljudske prirode možemo reći da je krenulo već kod Marxa i Nietzschea. Ali prije svega, moramo prvo razgraničiti seksualnost od erotskog, spolnost od ljubavi. Seksualnost nosi bezlični karakter; erotika pak, nosi osobni karakter; u tome je ogromna razlika jer nikakve direktne i nužne veze nema između spolnog nagona i zaljubljenosti, dapače, moguće je čak slabljenje spolnog nagona uslijed zaljubljenosti. Zaljubljenost je usmjerena na neponovljivo individualno bića, na osobu, i za nju nema zamijene, dok kod spolnog nagona dopuštena je zamjena i nije nužno usmjeren na osobu, tj. može isključiti subjekt – osobu i zamijeniti je objektom. To je jedan od najdubljih izvora čovjekovog ropstva. Spolnost i zaljubljenost posjeduju sposobnost da rađaju erotske iluzije. Zaljubljenom Ivanu Marija izgleda kao ljepotica, u isto vrijeme kada svi vide da je ona nakaza. Ali nije svaka ljubav-zaljubljenost iluzija; Postoji i ona koja određuje i prepoznaje osobu i utvrđuje je za vječnost. U tome je na kraju krajeva i njen pravi smisao. Samo takva ljubav pobjeđuje robovanje spolnosti i erotsku iluziju. Berđajev će zato klasificirati ljubav kao uzdižuću ljubav i silazeću ljubav. Naime, ljubav-zaljubljenost, eros, koji je šireg značenja od ljubavi između muškarca i žene, jeste uzdižuća ljubav. Zaljubljenost je privlačenje naviše, ushićenje, ona dolazi od stvaralačke ekstaze. Eros je put uzlaženja[44]. Postoji i drugi tip ljubavi – silazeće ljubavi, ljubav koja daje a ne zahtjeva ništa, ljubav-sažaljenje, ljubav-supatnje, caritas. Karikativna ljubav ništa ne traži za sebe već daje od svoje punine. Erotska ljubav je sjedinjenje s drugima u Bogu. Karikativna ljubav je sjedinjenje s drugima u bogoostavljenosti, u tami svijeta. Eros uključuje u sebi izbor[45] dok caritas je moguć prema svim ljudima i nije povezan sa izborom i ne zahtjeva uzajamnost, povratak ljubavi. Upravo je u tome bogatstvo i snaga caritas-u. Istinska ljubav-eros može u sebi sadržavati i ljubav-caritas. Ako ljubav-eros ne sadrži caritas postaje surova i zadobija demonski karakter, te kida čovjeka stavljajući ga u ropstvo; ropstvo onoga koji voli i onoga koji je voljen. Takva ljubav može biti tako surova da može činiti najveća demonska nasilja. Kršćanska ljubav nije eros, kršćanska ljubav je agape[46]. Ova ljubav vodi čovjeka na granicu smrti, uvodi ga u smrt i pobjeđuje smrt. Ova ljubav će nadživjeti, preživjeti smrt. Kada govorimo o smrti, govorimo i u širem smislu od tjelesne smrti. Ljubav je usko vezana (skoro isto) sa slobodom. Najveća besmislena fraza današnjice je slobodna ljubav, sloboda ljubavi. To bi bilo isto kao reći sloboda slobode. Nikakve druge ljubavi osim slobodne ne može postojati, ne sloboda ljubavi je ropstvo ljubavi. I istina je, ljubav može biti najveće ropstvo. Ovo ropstvo se rađa uslijed erotske iluzije. U tom smislu, odreći se ljubavi značilo bi odreći se slobode. Moguće je odreći je se samo u ime slobode, to jest u ime druge vrste ljubavi.

Dalje Berđajev uspoređuje tri ruska mislilaca: Vladimira Solovjeva koji stavlja u suprotnost ljubav i rađanja djece, jer smisao ljubavi je osobni (ima vječni smisao)– a ne rodovski (samo zemaljski smisao). Za njega se smrt pobjeđuje osobnom ljubavlju. Za Vasilija Rozanova smrt se pobjeđuje rađanjem djece. U tom smislu i mnogi kršćanski učitelji su griješili kada su opravdavali bračnu ljubav isključivo rađanjem djece. Spolnost i spolni čin se proklinjao kao concupisencia (požuda), ali posljedica spolnog čina – rađanje djeca – se blagoslivljala. Ovo je velika greška jer ljubav po ovom mentalitetu gubi osobni smisao, dapače, osobni smisao ljubavi je nemoralan. U tom mišljenju je jedna glupa kontradiktornost. A to je da ako se blagoslivlja rađanje djece, onda se mora blagoslivljati i izvor rađanja djece. I treći mislilac je Nikolaj Fjodorov, koji govori da ljubav pobjeđuje smrt tako što svoju energiju preokreće u uskrsnuće mrtvih. U svim ovim prekrasnim mišljenjima ipak nalazimo duboku proturječnost. Jer, istina: ljubav, spolnost, erotika… oslobađa čovjeka od smrti, ali sa druge strane čovjek također kuša ponižavajuće ropstvo spolnosti koja kida čovjeka i rađa mnoge nesreće pogotovu kada se spolnost, poda profanaciji. Spolnost je uvijek nekako vezana za dostojanstvo osobe, ali kada se poda pod objektivizaciju, ona od osobe pravi igračku bezličnih sila i ponižava čovjeka. Otuda je stid povezan sa spolom. Ovaj stid raste s rastom osobe i osobne svijesti. Zbog toga je veoma zamršen odnos ljubavi prema spolnom činu. U spolnom činu leži pečat čovjekovog pada. Čovjek je za sebe pronašao tri načina razumijevanja spolnog čina: rađanje djece, neposredno zadovoljavanje i sjedinjavanje sa voljenim. Rađanje djece je pred personalističkim vrijednostima licemjerno i nemoralno. Nemoralno je razmatrati osobu isključivo kao sredstvo vrste i eksploatirati osobne sklonosti i osjećanja radi ciljeva vrste. Licemjerno je tvrditi da čovjeka na spolni čin vuče želja za rađanjem djece. Suprotni stav je taj da je smisao spolnog čina u neposrednom zadovoljavanju, nasladi koju spolni čin pruža. To gledište je isto tako nemoralno (mada ne i licemjerno). Postoji i kako smo rekli i treće gledište a to je taj da je smisao spolnog čina u sjedinjavanju sa voljenim, u dostizanju punoće preko svog sjedinjavanja. To je osobni i jedino dopustiv moralno i duhovni opravdan smisao koji pretpostavlja oduhovljenje spolnosti. Da bi spol i ljubav, ljubav-eros bio slobodan mora biti zadovoljena dva procesa: vanjsko oslobođenje od ugnjetavanja i robovanja društvu i nutarnja askeza bez koje čovjek postaje rob samoga sebe i svoje niže prirode – požude. Dakle istinska ljubav nije iz ovoga svijeta, iščezava iz svijeta, svijet je odveć nizak za nju. Istinska ljubav je ljubav-eros koji je sjedinjena sa ljubavlju-caritas. U protivnom, ako je ljubav-eros i ljubav-karitas nisu sjedinjene takva ljubav postaje porobljivačkom.

Govoreći o ljubavi, erosu, caritas-u, gotovo nemoguće je a ne spomenuti estetiku i čovjekovo robovanje i sablazan estetskog. Postoji etetizam u moralu, u psihi, u religiji u filozofiji, u politici itd. Na primjer estetizam u moralu je taj da se više ne gleda ono lijepo u čovjeku već ono lijepo na čovjeku. Estetizam u psihi znači da se čovjek prepušta stanjima izvjesne obamrlosti i pasivne kontemplacije. U religiji slično tako liturgija ima prvenstvo, tj. bitna je vanjska ljepota a ne nutarnja, postaje bitnije vanjsko od nutarnjeg, bitnija je procesija od obraćenja. U filozofiji postaje bitnija emocija od istine, slično kao estetizam u politici koji se zanima afektima i idealizmima a ne pravednošću i slobodom. Estetska sablazan je sablazan pasivnosti, gubitak sposobnosti za duhovnu aktivnost. Onaj koji je rob estetizmu je čovjek potrošač a ne stvaralac. Estetska sablazan čini čovjeka posmatračem, a ne akterom, jer se čovjek prepusta objektivizaciji i gubi osjećaj realnosti, postaje ravnodušan za realnost, ravnodušan za istinu. Upravo je to i najstrašnija posljedica sablazni i robovanje estetskog. Čim čovjek započne tražiti istinu, on je već spašen jer traženje istine je aktivnost, a ne pasivnost, borba a ne obamrlost. Bitno je još kod estetizma praviti razliku između lijepote i estetike. Ljepota definitivno nema ničeg zajedničkog sa estetizmom, čak kod estete atrofira čulo za ljepotu[47].

IV POGLAVLJE

Četvrto poglavlje Berđajeve knjige "o čovjekovom ropstvu i slobodi" govori o duhovnom oslobođenju čovjeka u pobjedi straha pred smrću. Jer istina je da se čovjek nalazi u ropstvu i često on to i ne primjećuje, a ponekad ga čak i voli, jer je lakše ostati u ropstvu nego težiti slobodi. Jer težnja ka slobodi već je dokaz da čovjek iznutra prestaje da bude rob. Sloboda čovjeka je potreba duha ne prirode, društva ili tijela, kako neki pogrešno misle. Sloboda je dakle pobjeda duha. Iako ropstvo se može nalaziti i na samoj duhovnoj strani, od raznih samootuđenja do idolatrije. Iz toga možemo zaključiti da neka oslobođenja mogu suziti svijest i da izazove opsjednutost jednom idejom i time uvesti čovjeka u novi oblik ropstva i idolatrije. To se dešava ljudima koji hoće doći do oslobođenja preko bijega od realnosti. Duhovno oslobođenje nije propraćeno prelaskom na apstrakciju, nikako, nego na konkretnost. O ovome svjedoči i evanđelja. U ovome je personalizam evanđelja. Duhovno oslobođenje je pobjeda nad vlašću otuđenosti. U tome je i smisao ljubavi. Otuđen čovjek ne može da voli. On voli ideje, najčešće samo ideju o npr. nekoj osobi. Čovjekovo "prokletstvo", možemo reći, je to da je najčešće rob a da to i ne primjećuje. I da uz to bude još veća tragedija često čovjek kada malo počne vidjeti da je rob i ako se u njemu rodi težnja, osloboditi se, najčešće taj čovjek, želeći se osloboditi jednog ropstva zapada u drugo, češće teže ropstvo negoli prije. Čovjek želeći slobodu i ne želeći to zapada u iluzije koje ga obmanjuju. Tako se zlo pojavljuje u lažnom liku dobra. Idoli kojima se čovjek klanja primaju oblik dobra. Sam antihrist kaže Sveto Pismo sablažnjava i zavodi lažnom sličnošću s Kristom. Onaj najdublji problem i ropstvo kao i najdublja sablazan čovjeka je grijeh. Ali ne grijeh samo u primarnom obliku, to je još najjednostavnije, nego grijeh koji je u čovjeku, princip grijeha koji je u čovjeku. To jest da je čovjek, na neki način, osuđen da bira ono što ne bi htio jer je opsjednut grijehom, njegovom privlačnošću. S druge strane čovjek se i sablažnjava kada vidi u sebi lažnu borbu protiv grijeha koji se jasno vidi u svim oblastima života. Ovo je ono što najviše boli i sablažnjava čovjeka: Nutarnja ropska izopačenost koju je čovjek zavolio. Vanjsko ropstvo se onda pokazuje samo kao posljedica nutarnjeg, pravog i najsablažnjavajućeg ropstva. Drugim riječima čovjek zloupotrebljava najvrjedniju sposobnost koju ima, a to je ljubav prema Bogu, u najstrašnije ropstvo i preziranje Boga i njegovog dobročinstva. Zato konačno oslobođenje je moguće samo kroz vezu ljudskog duha sa Duhom Božjim. Oslobođenje je uvijek okretanje Bogu – obraćenje. Ali i ovo okretanje Bogu može da se inficira bolešću i da postane idolopoklonstvo. Zato je potrebno da nas Bog neprestano čisti. Kada čovjek živi kao slobodan onda se u njemu ostvaruje, realizira osoba. Takav čovjek je u potpunosti ostvaren kao osoba.

Pobjeda ropstva je prije svega pobjeda nad strahom, nad strahom od života i nad strahom od smrti. Tako, postoji strah koji je usmjeren naniže i strah koji je usmjeren naviše, budući da je, kako kaže Biblija, početak mudrost strah Gospodnji Ali savršena ljubav izgoni strah[48]. Neustrašivost je najveće čovjekovo stanje. Strah, pak, rađa laž, te čovjek na laži konstruira svoje kraljevstvo svakodnevnice. Dok spoznaja istine zahtjeva pobjedu nad strahom, nad strahom od smrti kao krajnji vid straha. Ovaj strah od smrti znači ropstvo, i ovo ropstvo je kušao svaki čovjek. Čovjek robuje smrti. Pobjeda nad strahom od smrti je najveća pobjeda. Čovjek je toliko teroriziran smrću da se strašno boji i ne samo svoje smrti već i smrti drugih. Ali isto u tome se može vidjeti otuđenost čovjeka, ili porobljenog čovjeka od društva, politike ili socijalnom javnog mišljenja i stavova. Naime, smrtna kazna na primjer prestaje da se doživljava kao ubojstvo, smrt u ratu također, i više od toga: nakon nekog vremena prestaje da se doživljava ko smrt koja izaziva užas. To se dešava radi objektivizacije ljudskog postojanja. Čovjek je pozvan, i on osjeća duboko u sebi ovaj poziv da bude uskrsnuli, pobjednik nad smrću, a čovjek je postao ubojica, sijač smrti. Paradoks je u tome da on ubija kako bi stvorio život u kojem će biti manje ubijanja. Čovjek iz straha od smrti sije smrt. Država na primjer uvijek iskušava strah i zato je prisiljena da ubija. Ljudi na vlasti jako nalikuju na gangstere Čovjek koji je pobijedio strah nad smrću on je nesposoban ubiti. Pobjeda nad smrću je ostvarenje čovjeka kao osobe, jer ostvarenje osobe pretpostavlja beskonačnost, ne kvantitativnu nego kvalitativnu, to jest vječnost. To ne znači odvajanje duše od tjelesnog već to znači preobraženje (uskrsnuće) cjelovitog čovjeka[49]. Pobjeda nad smrću je stvaralaštvo, zajedničko stvaralaštvo čovjekovog "da" i Božjeg "da" - njegova ljubav i milosrđe. Vječni život nije i ne dostiže se nekakvim umrtvljivanjem i uništavanjem strasne napetosti života, nego njenim duhovnim preobražavanjem.

Spoznajte istinu, kaže Krist, i istina će vas osloboditi. Ali, spoznaja istine pretpostavlja slobodu. Nemoguće je da jedan čovjek upozna istinu ako nije slobodan i obrnuto. Ali i sama sloboda je obavezna da bude ljubavna i isto tako ljubav je obavezna da bude slobodna[50]. Upravo, i samo ova kombinacija, ljubav i sloboda, oslobađa i ostvaruje čovjeka kao osobu.

Na kraju knjige Berđajev će progovoriti kratko o povijesti kao sablazni i ropstvu. To će biti za Berđajeva kao uvod u knjigu "Smisao povijesti". Bitno za oslobođenje čovjeka je to da se shvati da je kršćanstvo duboko uronjeno u povijest. Bog ulazi u ljudsku povijest i objavljuje mu se, te daje smisao čovjeku kao i njenom kretanju. Ali za čovjeka povijest je proturječna i izaziva prema sebi dvojak odnos. Sa jedne strane povijest pokazuje prolaznost i time sablažnjava, ali i otrežnjuje čovjeka, upravo u tome je cjelokupna težina povijesti za čovjeka. A sa druge strane čovjek ne samo da prihvata težinu povijesti, ne samo da s njom vodi borbu i ostvaruje svoju sudbinu, nego ima tendenciju i da obogotvori povijest, da sakralizuje procese koje su u njoj odvijaju, da od povijesti napravi idola. I upravo tu počinje prava sablazan i robovanje povijesti.

Povijest je povezana sa vremenom. Govoriti o vremenu ne znači govoriti o jednom te istom. Postoje tri vremena – kozmičko[51], povijesno[52] i egzistencijalno[53] vrijeme. Svaki čovjek živi u tim trima oblicima vremena. Vrijeme postoji zato što postoji kretanje a ne obrnuto. Svako vrijeme i povijest mora imati kraj, kao što je moralo imati početak. Ovdje se sudaramo sa najtežim problemom djelovanja Promisli Božje u svijetu i nad svijetom. Apokalipsa je povezana sa paradoksom vremena, a paradoks vremena se sastoji u tome što se svršetak povijesti misli u vrjemenu, dok je svršetak povijesti istovrjemeno i svršetak vrjemena. Svršetak povijesti je događaj egzistencijalnog vrjemena. Zbog toga postoje dva shvaćanja apokalipse: pasivno i aktivno. Pasivno jer se iščekuje i određuje se isključivo Bogom, postoji samo Božji sud nad svijetom. A aktivno, pak, jer ovisi i od čovjekove aktivnosti. Pasivno očekivanje svršetka je praćeno strepnjom dok aktivno, pak, pripremanje svršetka jest borba i može biti propraćeno s osjećanjem pobjede. Apokalipsa, kraj vrjemena je pobjeda egzistencijalnog vrjemena nad povijesnim, stvaralačke subjektivnosti nad objektivizacijom, osobe nad općem, egzistencijalnog društva nad objektivisanim. Uvijek u povijesti kada je kršćanstvo prestajalo da bude eshatološko padalo je pod kapitulaciju povijesnim vrjemenom i postojalo je bljutavo i bez okusa. Naprotiv eshatologija, kraj vremena, dolazak kraljevstva Božjeg ne znači samo iskupljenje grijeha i povratak izvornoj čistoći, nego stvaranje novog svijeta u koji je uključen i preobraženje sadašnjeg tj. oslobođenje prirode od ropstva, oslobođenje i životinjskog svijeta za koji je čovjek odgovoran. Sve to započinje sada, u ovom trenutku. Oduhovljivanje čovjeka, traženje Istine koja oslobađa već je početak drugoga svijeta. I upravo ovo je dosljedni zahtjev personalizma, to je zahtjev za kraj svijeta i povijesti; ne pasivno iščekivanje ovoga svršetka u strahu i trepetu nego aktivno stvaralačko pripremanje. Temelj svakog čovjekovog ropstva i nezadovoljstva jest njegov, vlastiti pad, njegov grijeh. Ovaj pad ima svoju strukturu svijesti ima svoj princip – princip grijeha koji čovjek nosi u svojoj naravi. I istina je, čovjekov put vodi kroz stradanje, križ i smrt, ali on ide ka uskrsenju. Uskrsenje znači pobjeda nad vrjemenom, promjenu ne samo budućnosti nego i prošlosti. To znači uništenje čovjekovog robovanja vrjemenu, iluzijama svijesti i nužnosti smrti. Na drugi Kristov dolazak će biti novo nebo i nova zemlja, i potpuno carstvo slobode. Ali do ponovnog dolaska Isusa Krista, predstoji nam surova borba koja će zahtijevati žrtve i patnju. Drugoga puta nema.

Note.

[1] Šef tada najmoćnije političke policije.

[1] Berđajev kasnije u svojim spisima često spominje ovaj razgovor, kao razgovor dvaju proroka koji su sjedeli jedan nasuprot drugome. Jedan sa mačem u ruci a drugi sa perom.

[1] Premoći društva nad osobom

[1] Kasnije on to naziva personalistički socijalizam koji proizlazi od premoći osobe nad društvom. (to je samo socijalna projekcija perskonalizma)

[1] To je odlično shvatio L. Tolstoj, koji je uvijek nastojao da predstavi dvostruki život čovjeka: iz vana uvjetovan, ispunjen lažju, nepotpun život i nutarnji život, potpuni život u kojem čovjek stoji pred prarealnostima, pred dubinom života.

[1] U grčkoj filozofiji nije postojala jasna ideja osobe. Njeni se tračci pojavljuju kod stoika. To je stvaralo velike teškoće crkvenim ocima u tumačenju dogmi. Morali su činiti suptilne razlike između ύπόστασις i φύσιϛ. Bog ima jednu prirodu i tri hipostasis. Kod Krista je jedna osoba i dvije prirode.

[1] Ovim Berđajev tvrdi da hijerahijski personalizam koji zastupaju mnogi filozofi (Leibniz, Štern, Loski, i donekle M. Scheler) sadrži u sebi proturječnost koja ga čini antipersonalizmom. Hirijerarhijski personalitam prisiljava da se ljudska osoba shvati kao dio odnosa na hirjerarhijsku cjelinu tj. osoba je vrijedna jedino u odnosu prema ovoj cjelini (hirihearhijskoj), i od nje ona dobiva svoju vrijednost. Po Berđaju to je nespojivo sa dosljednim personalizmom kojega on zastupa.

[1] Rob zbog straha prema smrti, reći će kasnije Berđajev.

[1] Askeza kod Berđajeva uopće ne mora značiti prihvaćanje svih vidova tradicijonalnih oblika askeze povijesnog kršćanstva, koje je ponekad i neprijateljsko prema osobi.

[1] Osoba je u svojoj biti nepokorna i neposlušna, ona je suprotstavljanje, neprekidni stvaralački akt.

[1] To je istinski antropomorfizam. Zato je i moguć susret i odnos između čovjeka i Boga.

[1] Školska ortodoksna teologija odriče patnju Boga, njoj se to čini umanjenjem Božje veličine, u Bogu nema kretanja , Bog je actus purus. Ali takvo poimanje Boga dobijeno je ne toliko od biblijskog otkrivenja, koliko odo Aristotelove filozofije.

[1] Ateizam je u tom smislu imao svoju istinu, jer je bio usmjeren protiv Boga kao apstraktnog bića, bio je usmjeren na Boga koji ne postoji. Bog nije takav, Bog se je pokazao dostižan preko Sina koji je Bog ljubavi, žrtve i stradanja, a takva je i osoba.

[1] Duše od tijela. Zbog toga spiritualistička metafizika, uopće ne shvaćaju tragediju smrti, ne vide sam problem smrti. Besmrtnost može biti jedino cjelovita, jedino besmrtnost cjelovite osobe u kojoj duh ovladava duševnom i tjelesnom čovjekovom građom jer tijelo pripada cjelovitom liku osobe. Kršćanstvo je protiv spiritualističkog učenja o besmrtnosti duše, ona vjeruje u uskrsnuće cjelovitog čovjeka, dakle i u uskrsnuće tijela. Za kršćanstvo nema prirodne besmrtnosti čovjeka, postoji jedino uskrsnuće i vječni život osobe kroz Krista, kroz čovjekovo sjedinjenje s Bogom. Van ovoga postoji samo raspadanje čovjeka u bezosobnu prirodu. Zbog toga je život osobe neprestano praćen užasom i tugom, ali isto tako i nadom.

[1] Genijalnost je čovjekova cjelovita priroda, a genije je, pak sjedinjene ove prirode s naročitim darom.

[1] To postavlja granicu i samom principu kažnjavanja. Jer osoba koja je izvršila zločin ne pripada u potpunosti i definitivno državi i društvu. Osoba je građanin kraljevstva Nebeskog i zato svi sudovi na ovoj zemlji su djelomično i nisu konačni. Zbog toga je personalizam odlučio i radikalno je protiv smrtne kazne.

[1] Svijest koja je otuđujuća svijest je uvijek ropska svijest. Npr. Bog je gospodar, čovjek je rob, crkva je gospodar, čovjek je rob, država je gospodar, čovjek je rob itd. Izvor ropstva je uvijek objektivizacija, tj. Eksteriorizacija, otuđenje, izbačenost ljudske prirode van nje same.

[1] Po Berđajevu biće nema postojanja. Pojam bića zato više ne treba postavljati u temelj filozofije, jer je taj pojam dvosmislen. Biće označava i subjekt i predikat. (V. Solovjov je za označavanje postojanja subjekta predlagao riječ "sušto")

[1] Primat slobode nad bićem je isto tako primat duha nad bićem. Biće je statično duh je dinamičan. Duh nije biće.

[1] "ja sam put istina i život" Iv. 14,6

[1] Iz ovoga se vidi da je pojam Apsolutnog za Boga krajina granica objektivizacije Boga. Apsolutno dijeli sudbinu apstraktnog bića koji se ničim ne razlikuje od nebića. Apsolutnome je nemoguće moliti se, s njim je nemoguć dramatični susret. Apsolutnim nazivamo ono što nema odnos prema drugome, i nije mu potrebno drugo. Apsolutno nije biće i nije osoba koja pretpostavlja izlazak iz sebe i susret s drugim. Bog objave, Bog biblije nije takav, nije Apsolutno, u njemu postoji dramatični život, postoji kretanje, postoji odnos prema drugom, prema čovjeku i svijetu, to je Bog povijesti, koji ulazi u povijest, i kao osoba se susreće sa drugom osobom. Na žalost neki su kroz aristotelovu filozofiju danas preobrazili Boga biblije u čisti akt i isključili su iz njega svaki unutarnji pokret, svako tragično načelo. Ovo monarhističko shvaćanje Boga je izvor teološke zaslijepljenosti i ropstva. Na kraju upravo je i ovo apsolutisičko-monarhističko shvaćanje Boga stvorilo ateizam kao pravednu pobunu.

[1] Na drugom mjestu Berđajev kritizira drugu krajnost tj. mišljenja V. Solovjova i nekih drugih filozofa da je Bog "svejedinstvo". To bi značilo Boga stavljati u okvire jedne cjeline. "Svejedinstvo" po Berđajevu sablažnjava filozofski um. Svejedinstvo je apstraktna ideja o Bogu i kao takva je proizvod objektivizacije Boga. U "svejednstvu" nema nikakve egzistencijalnosti i zato ne može biti nikakvog susreta, ne može biti nikakvog dijaloga i dijaloške borbe. Bog kao svejedinstvo isključuje osobu. Ideja o svejedinstvu je samo druga forma ideje apsoluta (v. Prošlu notu)

[1] Pod prirodom Berđajev shvaća sve ono što pripada objektivnom planu a ne egzistencijalnom kao što su životinje, biljke, minerali, zvijezde, šume, mora itd

[1] Ovdje Berđajev upotrebljava riječ civilizacija u širem smislu, i povezuje je s procesom čovjekove socilizacije.

[1] Sumnja u opravdanost civilizacije vrlo je karakteristična za rusku misao (Jean Jacques Rousseau, Lav Tolstoj)

[1] Odricanje civilizacije i njene tehnike nikada nije do kraja dosljedno, i od civilizacije i od tehnike uvijek nešto ostane, ali u jednostavnijim elementarnim oblicima. Iako čovjek želi sa jedne strane da se odrekne civilizacije tj. u dubini da pobjegne od njenog ropstva. To želi čovjek upravo iz tog razloga jer se osjeća u vlasti mnoštvenog svijeta, osjeća se razdrobljen, smrvljen ovim nepodnošljivim mnoštvom, njihovom uvjetnošću. Čovjek želi da se vrati prirodi jer se osjeća da je u vlasti vlastitog oruđa. Svjestan je da nad njim vladaju stvari, da je pod njihovom vlašću, a s druge strane je svjestan da je okovan normama. Ova želja za oslobođenje od civilizacije se vidi u tkz. "civiliziranim barbarstvima" (kako ih zove Berđajev). Naime, u čovjeku civilizacije periodično se budi zvijer i divljak, ali u izmijenjenoj civiliziranoj formi. Iz toga se vidi da civiliziranje čovjeka nikada nije bio naročito duboko.

[1] Ići ka slobodi je usmjeravati volju prema Jednome, ići ka sjedinjenju s Jednim, naći slobodu u Jednom. Iz rascjepkanosti i smrvljenosti ka cjelovitosti i punini.

[1] Imperije Starog istoka, Rimska imperija, papinska teokracija, sveta Bizantijska imperija, Moskovsko Carstvo – treći Rim, Petrova imperija, komunističko carstvo, Treće njemačko carstvo...

[1] U ovome su kršćani popravili Kristovo djelo, kako kaže Veliki Inkvizitor Dostojevskog. U Legendi o Velikom Inkvizitoru razotkriva se na genijalan način egzistencijalna vjekovna sablasna kraljevstva

[1] "Dajte Caru carevo, Bogu Božje" to se obično tumači u smislu pomirenja kraljevstva svijeta sa Božjim kraljevstvom u smislu uklanjanja konflikta. Ali Kristov život je bio upravo taj, do najveće napetosti doveden konflikt.

[1] Ako ovo preformuliramo na jednostavan i elementaran način, u dubini se ispred savjesti osobe postavlja jedno jedino temeljno pitanje: dali je radi spasenja i procvata države dozvoljeno pogubiti jednog jedinog nevinog čovjeka. U Evanđelju je taj problem postavio Kajfa ovim riječima: "Bolje je da jedan čovjek umrije za narod nego da sav narod propadne!"(Iv.11,49). Poznato je čija je sudbina bila rešena ovim riječima. Država uvijek ponavlja ove Kajfine riječi, to je za Berđajeva ispovijedanje državne vjere. I svaki se put tu podizao glas za Raspetog Krista. Demonski pečat leži na državi i povezan je s time što država uvijek daje glas za Kristovo pogubljenje, u tome je njena kob.

[1] Pojedini mislioci su pokušali negirati ideju suvereniteta, ali bezuspješno. Suverenitet su negirali Benžamen Konstan, Roj-Kolar, Gizo. Oni su tvrdili da suverenitet e prpada volji (monarha ili naroda), nego razumu. Ali oni su ostajali u krugu liberalnih ideja, koje nema dinamičku snagu, i bili su poezani s boržoaskim privilegijama. Suverenitet su isto tako negirali anarhisti, mada nedovoljno dosljedno, jer je većina njih bila kolektivistička.

[1] To se vidi u tome da je vlast države okružena simbolima rata, vojskama, zastavama i ordenjem, vojnom muzikom itd. Monarsi isto su uvijek išli u vojnim uniformama, okruženi gardom itd.

[1] Rat, govori Berđajev, predstavlja buđenje erotskih stanja, njegova priroda je erotska a ne etička. U konkretnom slučaju u eros ulazi i anti-eros, koji ima istu prirodu. Mržnja je erotski fenomen.

[1] Narod nije isto što i nacija. Pod "nacijom", "nacionalnim" nikada se ne shvaćaju ljudi, konkretna bića, nego apstraktni princip pogodan za neke socijalne grupe. U ovom je temeljna razlika između nacije i naroda koji je uvijek povezan sa ljudima. Isto tako nužno je praviti razliku između nacionalizma i patriotizma. Patriotizam je ljubav prema svojoj otadžbini, svojoj zemlji, svome narodu. Nacionalizam, pak, ne samo da nije ljubav, nego je kolektivni egocentrizam, volja za moći i nasiljem nad drugima. U nacionalizmu nema ni trunke patriotizma.

[1] Obično se misli da je nacionalni egoizam moralna dužnost osobe i da ne znači egoizam osobe, nego njenu požrtvovanost i heroizam. Jer kada se ono najgore što postoji u čovjeku prenese na kolektivne realnosti, koje se smatraju idealnim i nadosobnim, onda ono postaje dobro i čak se pretvara u dužnost. Egoizam, koristoljublje, sumnja, oholost, volja za moć, mržnja prema drugima, nasilje – sve postaje vrlina kada se sa osobnog prenese na nacionalnu cjelinu. Naciji je sve dozvoljeno, u njeno ime se mogu izvršiti i djela koja sa ljudske točke gledišta predstavljaju zločin. Moral nacije ne želi da zna za ljudskost.

[1] Valja se sjetiti da je upravo narod vikao " raspni, raspni!" kada je pred njim sajao sin čovječji i sin Božji. On je tražio raspinjanje svih svojih proroka, učitelja, velikih ljudi.

[1] Revolucija je uvijek prikovana zaljubljenom mržnjom prema prošlosti i ne može da postoji, ne može da se razvija i raste bez neprijatelja. I kada taj neprijatelj realno više ne postoji, onda se mora izmisliti. Revolucija da bi opstala i rasla mora imati neprijatelja ona se mora hraniti mitu o neprijatelju

[1] Obično upravitelji revolucije koji se nalaze na njenim vrhovima uvijek žive u smrtnom strahu, oni se nikada ne osjećaju sigurno. Ovim se strahom prije svega objašnjava surovost revolucije, neminovnost terora koji u njoj kraljuje. Zarobljenik straha uvijek počinje da proganja. Ovaj strah unakazuje ljudsku prirodu i osobnu svijest i osobnu savjest i zamjenjuje kolektivnom savješću i kolektivnom sviješću. Kolektivno pak nije subjektivno i prema tome ne posjeduje svijest i savjest. I u tome je čovjekovo ropstvo u toj objektivizaciji i otuđenosti gdje se čovjek pretvara u zvijer.

[1] Na primjer, nacionalni ili klasni ponos jeste i osobni ponos, ali čovjeku se čini da je ovaj ponos vrlina. To je najveća laž koja ispunja ljudski život. Nacionalni i klasni egoizam jeste isto tako osobni egoizam. Mrziteljski egoizam je osobni grijeh. Zločin koji čovjek čini u ime kolektiva, jesu osobni zločini, zločini čovjeka roba-idolopoklonika, i past će, uprljat, peći će osobna savjest,a ne savjest kolektiva koja ne postoji, jer kolektiv nije osoba.

[1] "Svakog" čovjeka, ne "svih", jer "svi" su opće, a "svatko" je osobno, individualno

[1] Jedna od sablazni koje je Krist pobijedio u pustinji je sablazan pretvaranja kamena u kruh. Tu se kruh pojavljuje kao čovjekovo porobljavanje. Sve tri napasti koje je Krist pobijedio porobljavaju čovjeka. To je Dostojevski genijalno izrazio u Legendi o Velikom Inkvizitoru.

[1] Pojam "proleter" nije istovjetan sa pojmom "siromašan". Evanđeosko poimanje siromaštva, koje predstavlja duhovno preimućstvo, nije isto što i pojam proleterskog položaja, koji ne mora da znači preimućstvo.

[1] Razni filozofi su različito shvaćali eros. Na primjer kod Platona eros je potpuno antipersonalistički jer za Platona ovo uzdizanje znači prelazak od čulnog svijeta u svijet ideja. Zato npr. Platonov eros nije ljubav prema konkretnom živom biću, prema osobi. Takva je na primjer bila erotika Vl. Solovjova. On nije bio zaljubljen u konkretnu ženu, nego u vječnu ženstvenost Božju. Ali ljubav-zaljubljenost ne nosi neizostavno ovaj platonistički karakter; ona može biti povezana sa odnosom osobe prema osobi.

[1] Na primjer muž i žena...

[1] Grčki jezik je bogat u izražavanju nijansi ljubavi: eros, agape, filija.

[1] Doživljaj ljepote nije pasivno odražavanje nekakvog objektiviranog svjetskog poretka. Objektivirani svijet sam po sebi ne poznaje ljepotu. U njemu postoji mehanizacija koja je suprotna ljepoti. Ljepota je prodor kroz ovaj svijet, oslobođenje od njegovog determinizma. Ljepota je dakle, kao i istina, u subjektivnosti, a ne u objektivnosti. Ono što je lijepo je svima lijepo. Upravo objektivna ljepota je estetska iluzija.

[1] Ps. 111,10 i 1Iv 4,18

[1] Po nekima to je evolucija čovjeka. To nikako ne može biti evolucija, razvoj u naturalističkom smislu jer razvoj, evolucija je rezultat uskraćenosti, nedostižnosti punine. Zato pobjeda nad smrću ne može biti rezultat nužnnosti.

[1] U jednoj drugoj knjizi Berđajev to fantastično objašnjava kada govori da sloboda mora biti žrtvovana na oltaru ljubavi, na taj način sloboda može biti u potpunosti ljubljena i obrnuto. Kao na primjer muž i žena. Muž je svoju slobodu žrtvovao na oltaru ljubavi, i obavezao se samo na jednu ženu do kraja života. On je žrtvovao svoju slobodu na oltaru ljubavi, ali sa druge strane on mora biti svaki dan slobodan kako bi mogao odlučiti ljubiti, kako bi mogao ljubiti ženu. Mora svaki dan nanovo biti izbor. To su dvije dimenzije. Na isti način i Krist, koji je žrtvovao, na neki način svoju slobodu koji umjesto slave koja stajaše pred njim podnješe križ, da bi je sebi priveo. Kaže pismo: "Muževi ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju..."

[1] Kozmičko vrijeme simbolizira se krugom. Ono je povezano sa kretanjem zemlje oko sunca, sa odobravanjem dana, mjeseca i godina, s kalendarom i časovima. U ovom kružnom kretanju, se neprestano zbiva vraćanje, uvijek iznova. To je vrijeme prirode i mi kao prirodna bića živimo u tom vremenu. Ono je razdijeljeno na prošlost, sadašnjost i budućnost. Kao takvo to vrijeme ranjava ljudsko postojanje. Jer čini ovo vrijeme bolesnim. Pobjeda nad smrću nije moguća u kozmičkom vremenu. Sadašnjost, koja je neuhvatljiva zato što se raspada na prošlost i budućnost, uništava prošlost da bi i sam bila uništena od budućnosti.

[1] Povijesno vrijeme je rođeno kretanjem i promjenom drugačijom od onoga što se zbija u kozmičkom kruženju. Ovo vrijeme se ne simbolizira krugom već pravom linijom koja je usmjerena naprijed. Ovo vrijeme je usmjereno ka budućnosti i od nje očekuje razotkrivanje smisla. Problem povijesnog vremena je da rađa iluzije, bilo iluziju konzervativizma (prošlosti) ili iluziju progresa (budućnosti). I budući takvo ono ne zna za puninu sadašnjosti. To je upravo najveća sablazan povijesnog vrjemena, jer sadašnjost u koji postoji punina nije dio vrjemena, nego izlazak iz vremena; to je dio vječnosti.

[1] Egzistencijalno vrijeme se ne može shvatiti odvojeno od kozmičkog i povijesnog vrjemena. Egzistencijalno vrijeme je prodor jednog vremena u drugo, to jest upad vječnosti u vrijeme. Ovo vrijeme se još naziva Kairos. Egzistencijalno vrijeme se najbolje može simbolizirati ne krugom niti linijom već točkom. To je nutarnje vrijeme koje nije eksteriorizirano u prostoru, vrijeme koje nije objektivirano. To je vrijeme subjektivnosti a ne objektivnosti. Egzistencijalno vrijeme je izlazak u vječnost. Samo što beskonačnost egzistencijalnog vrijemena je kvalitativna, a ne kvantitativna beskonačnost. I zato ta beskonačnost može biti u različitim pravcima, u pravcu stradanja ili radosti. Kada se ova beskonačnost projektira u istorijskom vremenu dobija se kršćanski pojam "raj" ili "pakao".