Opšte o sakramentima

• Značenje riječi sakrament:
  

Riječ sakrament znači sveti znak. Govoriti o sakramentima znači govoriti o znakovima, još točnije, o svetim znakovima. Osim toga, upotrebljava se i riječ misterij, što bismo mogli prevesti kao tajna ili otajstvo. Zato kažemo tajna vjere. No riječju misterij želimo reći da mi u tu tajnu sve više i sve dublje ulazimo, sve je više shvaćamo. Zato kažemo otajstvo (od-tajivati = učiniti da nešto bude sve manje tajna).

• Što su sakramenti?
  

Sakramenti su vidljivi znakovi nevidljive Božje ljubavi i prisutnosti. Sakramenti su mjesto, vrijeme, način na koji ovdje i sada na najizvrsniji način doživljavamo susret s Isusom Kristom. Oni nas stavljaju una put spasenja. To su vidljivi znakovi nevidljivoga spasenjskog događanja.

Dakle, u sakramentima je nešto dostupno našem ljudskom iskustvu, to je ono vidljivo, a nešto je izvaniskustveno, tj. ono nevidljivo. A to nevidljivo jest sam Bog i ono što Bog u nama čini.

Možemo se pitati i ovako: zašto Boga susrećemo i doživljavamo na razini znakova, odnosno, zašto ga ne možemo neposredno doživjeti? Tome su dva razloga: jedan je razlog u Bogu, a drugi u nama ljudima:

a) Moramo biti svjesni da mi Boga ne možemo dokučiti svojim osjetilima. Naša osjetila (vid, sluh, njuh, okus, opip) su samo za ovu materijalnu stvarnost, pomoću njih spoznajemo materijalni svijet - ali i to samo površno: u spektru boja mi ne vidimo sve boje, naš sluh je ograničen, mi ne vidimo materijalni svijet onakvim kakav on u stvari jest - ne vidimo atome i molekule, radijaciju ne možemo registrirati ni jednim osjetilom, itd.

Prema tome, svojim osjetilima ne možemo do Boga, jer Bog je duhovno biće, dakle, sasvim različito od materije. Kao što sluhom ne možemo doživjeti ljepotu boja ili pogledom ljepotu glazbe. Ali ako pogledom ne možemo doživjeti ljepotu glazbe, to ne znači da glazba ne postoji! No mi smo i tjelesni, a ne samo duhovni, zato nam treba nešto vidljivo, nešto što naša osjetila mogu registrirati da bismo bili sigurni da je ta duhovna stvarnost (Bog) prisutna.

b) Isto tako, u svojim međuljudskim odnosima i susretima mi se također služimo znakovima da izrazimo ono što u sebi osjećamo, npr. ljubav: kad nekoga volimo i ljubimo - tada mu ne možemo dati baš ljubav (!), jer ljubav je duhovna stvarnost, a ne materijalna. Zato se tada poslužimo nekim vidljivim znakom (npr. poljubac, dar ...) da izrazimo ono nevidljivo - ljubav. Mi to živimo svaki dan i nama je to sasvim normalno. Čak o tome niti ne razmišljamo. Mi ne možemo bez znakova. Kad bi znak izostao, tada bismo zaključili da te stvarnosti niti nema. Npr. kad nas netko tko nas inače svaki put pozdravi ne bi pozdravio, tada bismo neprevarljivo zaključili da nešto nije u redu. Iz toga vidimo da naša narav traži znakove, ne možemo se istinski susretati bez znakova. No isto je to tako i u stvarima vjere - u našem susretu s Bogom, dakle, u sakramentima, Boga susrećemo, doživljavamo, od njega primamo ljubav i snagu po znakovima koje nam je Krist dao - po sakramentima.

Za nas kršćane Isus je temeljni sakrament, temeljni znak Božje prisutnosti među nama. Što to znači? Ljudi su u Isusu svojim očima mogli vidjeti i vidjeli su samo čovjeka Isusa. Oni nisu mogli vidjeti Boga. Mi već znamo odakle zaključujemo da je Isus Bog. Prema tome, svojom tjelesnošću Isus je znak Božje prisutnosti, on je sakrament Boga. Susresti Isusa znači susresti Boga samoga. Isus točno tako i govori: "Tko je vidio mene, vidio je i Oca" (v. Iv 14, 9). Isus je najjasniji znak prisutnoga Boga. Upravo nam je on pokazao koliko i kako nas Bog ljubi i koliko želi biti s nama i u nama.

Crkva je mjesto Kristove prisutnosti. Znamo što je Crkva. Tako Crkva u svijetu postaje i jest znak ili sakrament Isusa Krista. Naime, Isus je uskrsnuo, ušao je u sasvim novi način postojanja (nedohvatljiv našim osjetilima, ali prisutan). Zato susresti se s Crkvom znači susresti se s Kristom, susresti se s Bogom. Zato kažemo da je Crkva organizam, ona je Tijelo Kristovo.

Mi vjernici susret s Kristom doživljavamo i ostvarujemo osobito u nekim važnim trenutcima svoga života. Okupljamo se da zajednički slavimo obredne čine koji nam vidljivo označuju što nam Krist Uskrsli snagom svojega Duha dariva za naše spasenje. Ti obredni čini - sastavljeni od znakova, gesta i riječi - nazivaju se sakramenti Crkve.

Oni su nama vjernicima događaji spasenja koji mijenjaju naš život.

Ovo su sakramenti Crkve:

1. krštenje;
2. potvrda ili krizma;
3. euharistija ili misa ili večera Gospodnja;
4. sakrament ispovijedi ili pokore ili pomirenja;
5. bolesničko pomazanje;
6. sveti red;
7. ženidba.

Prva su tri sakramenta temeljna. Zato ih nazivamo sakramentima kršćanske inicijacije. Ta su tri sakramenta za sve ljude, a ostali su sakramenti prigodni, ovise o situacijama našega života. Sakramenti prate naš život. U sakramentima Krist čovjeku dolazi i osobno mu se daje u spasonosnom susretu koji odgovara svakoj prilici čovjekova života. Čovjek ulazi u život rađanjem: Krist mu daje da se rodi na nov život po krštenju; punina novoga života daje se čovjeku potvrdom.

Fizičkom je životu potrebna hrana: hrana novoga života jest proslavljeno tijelo Gospodinovo koje postaje prisutno pod prilikama kruha i vina u euharistiji. Naravni je život tijela ugrožen bolestima koje treba liječiti da ne bude ugrožen naš život. Ozdravljenje i jačanje novoga života ostvaruje se djelotvorno sakramentima ispovijedi i bolesničkog pomazanja. Kao što obitelj i društvo osiguravaju naravni život svojih članova, tako i sveti red i ženidba zajamčuju društvene dimenzije novoga života.

Sakramenti, prema tome, nisu nešto odvojeno od našega naravnog života, nešto sasvim strano i nebulozno. Što budemo više razumjeli svoj naravni život i što budemo pažljiviji i dublji u našim međuljudskim susretima to ćemo lakše razumjeti i normalnije doživljavati i sakramente!

Kako znamo da je u sakramentima prisutan Uskrsnuli Krist i njegovo otkupiteljsko djelo? Znamo iz dva razloga: prvo, te svete znakove ustanovio je sam Krist, i drugo, rekao je što se po njima događa. A to znači da smo tu oslonjeni isključivo na vjeru, na povjerenje u Isusa.

Zato se sakramenti ne mogu dokazivati, oni se mogu samo vjerovati! Vjera je ključ za razumijevanje sakramenata. No, sada dobro pazimo: možemo li mi ljudi među sobom komunicirati ako nema vjere ili povjerenja? Što nam vrijedi ako nam netko kaže: volim te, a mi to ne vjerujemo?! Tu još jednom sasvim jasno vidimo da je život čovjeka nezamisliv i nemoguć bez vjere - povjerenja!

Kako bismo se mi međusobno mogli istinski susresti - traži se povjerenje. Isto je i u odnosu prema Bogu. Mi ne vidimo što drugi misli, on nam zato daje znak (npr. riječ) i mi, vjerujući mu, prihvaćamo taj znak, tu riječ, i tako dolazimo do dubine i nutrine drugoga. Drukčije ne može biti. Mi o tome inače ne razmišljamo. Mi to jednostavno svaki dan živimo. A shvatimo li to, tada ćemo razumjeti kako je za čovjeka logičnije i smislenije da vjeruje, nego da ne vjeruje. Neka nas zato govor o sakramentima još više i dublje uvede u otajstva vjere i u vjeru samu!